PORTAL PRESSUM

Kolumna Tomislav Južni: Bog nam pomogao

Kolumna: Tomislav Južni
2015-04-02 02:30:46

Pojavom društvenih mreža, malo toga može ostati tajna. Uvijek ima neko tko će prenijeti vijest, informaciju ili pak razmišljanje, svoje ili tuđe, potpuno nebitno. Vjerovati informacijama s društvenih mreža ravno je činjenici da ću ja ponovo biti mlad i lijep. Ali u koliko smo dovoljno mudri da znamo ocijeniti i procijeniti ozbiljnost, namjeru ili vjerodostojnost izrečenoga. Naučimo li filtrirati izrečeno, tada možemo doći i do logičnih zaključaka današnjih događanja.

Društvene mreže učinile su svoje. Protok informacija je brži, količina obimnija. Malo što se može zatajiti. Odvojimo li žutilo od ozbiljnih sadržaja, tada nam jedino ostaje da i te ozbiljne sadržaje profiltriramo. Što nam ostaje?

U jednom svom interview-u s bivšim predsjednikom Mesićem postavio sam mu sljedeće pitanje, citiram: - Gospodine predsjedniče, jedan od naj većih svjetskih špijuna Stevan Dedijer jednom je rekao,“u politici nema slučajnosti, sve je pomno isplanirano, informacije se arhiviraju i aktiviraju se u naj pogodnijem trenutku“. Mesićev odgovor, citiram: - Da, Dedijer je potpuno u pravu, nema slučajnosti, jedino što mogu dodati je to, da sve treba izgledati kao slučajnost.

Prema tome, sve informacije koje dobivamo putem medija, to su informacije koje su pomno profiltrirane, te nama običnim smrtnicima, plasirane u datom trenutku. Postoji jedna stara izreka. „Od drveta ne vidjeh šumu“.

Upravo je i cilj plasmana dimnih signala skrenuti pažnju na nešto manje bitno ili u većini slučajeva, nebitno, da bi se skrenula pažnja s onoga što se dešava iza kulise. Režiseri tih plasmana su vrlo inteligentne persone, kojima je cilj sredstvo, trošak nebitan. I tako račun na naplatu stiže nama, običnim smrtnicima. Činjenica je da se i oni ponekad zaigraju, a to je ono najstrašnije.

Sjetimo se samo prošlog stoljeća. Malo se „zaigrao“ i Hitler. Što je njegova „zaigranost“ donijela. Donijela je 60 milijuna poginulih. Vjerujem, koliko god da je na kraju bio lud, da mu je taj izračun netko predočio 39., nikada ne bi započeo 2. Svj. rat, možda?

Danas se ponovo uveliko zvecka oružjem. Moćnici grade atomska skloništa za sebe i svoje obitelji. Instalirani su crveni, žuti i zeleni telefoni. Vjerski fanatici instruirani i plaćeni od istih tih sa telefonima u boji, citirajući ulomke iz „svojih“ vjerskih knjiga nemilosrdno ubijaju i sebe i sve oko sebe. Za što?
Mi smo mali ljudi i živimo u prekrasnoj državi na brdovitom Balkanu. Da li smo mi upali nekome u oči. Želi li netko posjedovati nas? Vjerujem da da.

Osoba sam koja vrlo rado pročita svaku mudru izreku, a jedna glasi: - Rat je međusobno ubijanje potpuno nepoznatih ljudi, po naređenju i za račun onih koji se jako dobro poznaju“. U koliko pogledamo samo dvadesetak godina u nazad, shvatit ćemo i prepoznati značenje te mudre izreke.

Vremena se mijenjaju. Tehnologija munjevito napreduje. Treba li ratovati oružjem? Ne! Danas oružjem ratuju samo primitivci. Danas postoje banke i država. Čemu rat ?Jedna haubica može ubiti desetak osoba. Jedna banka ubija desetine tisuća. Ne samo što je razlika u broju žrtava, već je razlika u tome što umireš polako ali sigurno. Od haubice, u koliko imaš sreće, možeš biti samo ranjen. Kod banaka i države, rijetki su imali tu sreću.
Naravno, tu su i državni aparati. Država te može ovršiti bez opomene. Jedna ovrha tjera te u novu ovrhu. Na kraju polagano kopniš i umireš, a da nisi niti svjestan što te snašlo. To je jedina usporedba s haubicom. I ona ako te pogodi, umireš, ali brzo.
Tko stoji iza svega toga. I u ratu i u miru, uvijek je tu čovjek, homosepiens. Onaj koji povlači obarač, to je čovjek. Onaj koji ispisuje i potpisuje ovrhu i to je čovjek. Koliko mržnje mora biti u nama da povučemo obarač, potpišemo ovrhu iako smo svjesni toga da će taj čin nekoga unesrećiti.
Zlo ovoga svijeta počiva u nama, u čovjeku. Bog nam pomogao (ako i on nije digao ruke od nas).

Tomislav Južni

umag  tz umag