PORTAL PRESSUM

LJUBAV SE NA SVIM JEZICIMA KAŽE LJUBAV (VUKOVARSKA)

Kratke priče
2015-11-11 09:32:12

-„Ti i ja, uvijek ćemo biti jedno, jedan dah, jedan otkucaj srca, jedna duša. Znaš, jednom kada se ovaj rat  završi otići ćemo negdje daleko, a ja ću ti roditi sina. Odgajati ćemo ga u miru s puno ljubavi, nauučiti ćemo ga da nikoga ne mrzi, ubija, da nepravi vjerske i nacionalne razlike. Naučiti ćemo ga da su svi ljudi isti, od krvi i mesa, naučiti ćemo ga da samo voli. Samo ljubav može prevladati sve pošasti ovoga ludog vremena. Sada idi, vrijeme ti je, a ja ću ostati još malo i kao i uvijek moliću za tebe da mi se vratiš, i da, nemoj ubiti nikoga“.

Bio je to naš zadnji susret. Otišao sam na položaj, na Mitnicu.
 
-„Ustašku ti majku jebem, dole glavu“. Kundak puške u glavu je zadnje čega se sjećam.

Blijeda svjetlost, nejasne konture. – „Dobro nam se vratio momče. Jesi se naspavao“. Ispred sebe ugledao sam neuglednog starčića sijedih brkova i bradice. Oči malene srazmjerne sa sitnom glavicom. _“Ja sam Dr. Simić. Ti si u bolnici u Novom Sadu. Bio si dva tjedna u komi. Sjećaš li se svog imena“? – „Marija“. – „Zoveš se Marija, hahaha, ne bih rekao, tu drugačije piše“. –„Marija, gdje je moja Marija“. – „Marija je tvoja supruga, devojka, tko je Marija“? - „Moja Marija, moja djevojka, ona je u Vukovaru“. –„ U Vukovaru više nema civila, samo vojska, srpska vojska, puno mrtvih, ranjenih, ubijenih. Vidi sada smo sami, kada bude još netko sa mnom neću biti tako ljubazan prema tebi, nesmem. Ovde je jedna ekipa iz Crvenog krsta, pokuša ću ove naše ubedit da te stave u razmenu. Već sutra možeš  ponovo na ono naše, pardon tvoje lepo more. Sada spavaj i odmaraj. Najgore je prošlo. Doći ću te obići večeras. –„Hvala doktore“. –„Nemoj zahvaljivati nego kada jednoga dana ovo ludilo završi pozovi me par dana na more i pronađi svoju Mariju“. Tiho, skoro nečujno je izašao iz sobe.
 
Nakon nekoliko dana sjedio sam na obali mora pokušavao shvatiti što mi se to sve dogodilo u samo tri mjeseca.

-„Četnici potpomognuti s JNA napali su naše slabo naoružane postrojbe i ........., pripadnici HOS-a i civilne zaštite osvojile su vojarnu i pri tome iz hangara uzeli  značajne količine oružja koje je odmah podijeljeno .........., u selu Bogdanovci u Vukovarskoj općini noćas su domaći i uvezeni  četnici masakrirali ........“. Bile su to vijesti koje su se iz minute u minutu vrtjele na nacionalnoj televiziji. Bio sam uznemiren, bijesan, uplašen.
 
Ušla je u sobu. U rukama je držala dvije putne torbe. –„Ja idem kući, moram vidjeti svoje roditelje, moram ih ubijediti da dođu tu, na more, samo na malo, možda mjesec, dva, dok se to ne smiri. – „ Idem i ja s tobom. Napokon moram i ja upoznati tvoje roditelje, a i oni moraju upoznati budućeg zeta. Pokušao sam da ne djelujem uplašeno. U očima sam joj vidio olakšanje, zahvalu. –„Hvala ti, možda ih ti lakše ubijediš“.

Cijelo vrijeme putovanja u autu je vladala tišina. Oboje smo bili zaokupljeni vlastitim mislima.             

– „Stoj, izlazi iz auta. Aaaa vidi vidi, pa to je naša Marija. Ti davaj dokumente. Ohoho, vidi, mali ustaša. Što je Marija, mi domaći dečki ti nismo dovoljno dobri“?

Oboje smo šutjeli. Pred nama je bio srušeni balvan na cesti, a oko nas pet  bradatih momaka sa puškama u rukama uperenih u nas. –„Vidi malog ustaše, dobar auto voziš, dobar auto, mali ustaša koji troši našu curu, e pa neće to ići samo tako. – „Dragane, molim te pusti nas. Idem vidjeti roditelje. Mama mi je bolesna“. –„Ti možeš ići pošto si srpkinja,a ovaj ustaša će ovde ostati sa nama, malo da se zabavimo s njim i tako nam je dosadno, jel tako momci“? –„Tako je Vojvodoooo!!!!!“.

Začuđeno sam pogledao u Mariju. Nisam znao da je srpkinja. Ma zapravo o tome nikada niti nismo razgovarali niti pretresali porodično stablo. Imali smo mi boljih zanimacija nego baviti se tim glupostima.

-„Dragane, molim te ne budi lud i ne pravi gluposti. Pusti nas“. Tada su se začuli pucnji iz smjera iz kojega smo nas dvoje upravo došli. Momci s bradama su se uznemirili. –„Ajde prolazi, brzo. A s tobom ustašo još nisam završio. Još ćemo se mi videti, a i s tobom Marija“.
 
-„Pobogu djeco, jeste li vi normalni“? Marijina majka pojurila nam je u susret. –„Pa zar kod vas nema Tv, ne slušate radio“? Marijina majka bila je vrlo ozbiljna i uplašena. Ušli smo u kuću. Na krevetu je ležao sitni čovječuljak, Marijin otac. Oči su mu se orosile kada je vidio Mariju. –„Kćeri, ipak si došla, sada mogu na miru i umrijeti“. Kasnije nam je Marijina majka objasnila da joj otac  ima rak i da je pitanje dana.
 
Nakon ručka ta živahna ženica otišla je do susjeda. Nešto je preko ograde s njim žučno raspravljala. Vrativši se ozbiljno je naredila. – „ Auto će ostati ovdje kod komšije u šupi, mi ćemo ga sakriti, a vas dvoje će Milojko kroz bašče i kukuruze odvesti do slobodnog puta za Vukovar, a iz Vukovara će već naći kako vas prebaciti do Marinaca. To je još jedini put za izlazak. Ajde brzo djeco, nema se vremena. Onaj ludi Dragan pije u gostionici i hvali se kako će  noćas biti klanja.

Bez problema smo stigli do puta za Vukovar. –„Evo, sada samo ovim putom, za pola sata stići ćete do punkta ZENG-i, tamo tražite Hrvoja i recite mu da vas šalje Milojko, neće biti problema, Hrvoje je moj bratić.

Momci iz ZENG-i odmah su nas odveli do Hrvoja. I on je bio jako ljubazan s nama. Nakon nekoliko pitanja o broju četnika koje smo vidjeli i nekih općih pitanja uputio nas je preko jednog svog čovjeka do jedne obitelji sa dvoje starijih ljudi na smještaj. –„Ja ću vam javiti kada ćemo vas prebaciti u Marince, pa onda preko Vinkovaca, Đakova, preko Bosne možete bez problem do mora.

Ljudi kod kojih smo bili na smještaju nisu postavljali nikakva pitanja. Valjda su već naučili što manje znaju tim bolje. Bili su vrlo ljubazni. Tih dana pucnjava je bila sve bliža i bliža-. Nakon nekoliko dana Hrvoje nas je posjetio. –„Nosim loše vijesti, noćas su nam pobili veći dio grupe koja je išla u Marince, za sada je nemoguće izaći dok ne nađemo neki novi slabije čuvani put. A da vam ne bi bilo dosadno, ti bi se mogao za to vrijeme priključiti nama, a ti Marija čujem da si medicinska sestra. Ti bi mogla pomoći u bolnici, samo dok se ovo malo ne smiri i sredi. Neće to dugo trajati. Vojska je obećala da se neće miješati, a iz Zagreba su nam obećali veliko ljudstvo i jaku tehniku koja već čeka u Vinkovcima.

Tako smo se nas dvoje za tili čas našli u uniformama. Marija u bolničkoj, a ja u vojničkoj. Raspored Mitnica.

Ponovo sam sjedio na obali mora, dvadeset godina poslije. Upravo na ovom mjestu Marija i ja nježno smo šaptali jedno drugom.

Osjećao sam nervozu, strah. Sutra idem u Vukovar. Niti dvadeset godišnji  boravak na drugom kraju svijeta nije odagnao sjećanje na Mariju. Pokojnoj supruzi nikada nisam ispričao priču o Mariji. Bila je to moja tajna.

Odmah nakon razmjene pokušavao sam na sve načine nešto saznati o Mariji. Niti jedna informacija koju sam dobio nije mi govorila da je živa. Uhapšena je sa svima koji su se zatekli  u bolnici. Tada je posljednji puta viđena. Za njenog oca sam saznao da je ubrzo nakon našeg boravka umro, a majku koja je bila Hrvatica  i susjeda Milojka su joj ubili četnici nakon što su kod Milojka u hambaru pronašli moj auto ispod sijena. Nakon tih saznanja sam napustio Hrvatsku.

Vukovar 19.11., kolona sjećanja. Koračam uz meni nepoznate ljude. Oko mene tihi  žamor. U zraku se još osjeća miris smrti. Jedan otac objašnjava svome sinu položaje iz nekih akcija od prije dvadeset godina. Sin ga sluša pažljivo i gleda ga s ponosom. Ja mome sinu nikada nisam pričao o Vukovaru. Vukovar je moja i Marijina priča. Podigao sam pogled. Krv mi se sledila u žilama. Ispred mene koračala je žena bujne crne kose. Marija. Uhvatio sam ženu za rame. Okrenula se. Marija!                    

–„Ti, o bože moj, ipak si živ“. Bacila mi se u zagrljaj. Ljudi su nas čudno gledali.

-„Nakon što su nas pohapsili u bolnici pravili su neke rasporede. Kasnije sam saznala da sam trebala biti prebačena na Ovčaru. Tada se pojavio Dragan, onaj Dragan, vojvoda. Dao mi je dva izbora. Da odem s njim i udam se za njega ili da me streljaju na Ovčari. Ma zapravo nije mi niti dao da biram. On ti je oduvijek bio zaljubljen u mene. Jednostavno me strpao u đip i odvezao u Rumu. Tamo je imao već neku kuću nekih Hrvata koje je protjerao. Prvih nekoliko mjeseci nisam smjela niti izlaziti van. Valjda da mi izbije iz glave tebe. Jednoga dana došao je kući i rekao mi je da ima sigurnu informaciju da si umro u logoru u Sremskoj Mitrovici. Plakala sam danima. Život mi se pretvorio u pakao. Tukao me, optuživao da sam ustaška kurva. Hvala bogu poginuo je u Bosni nakon godinu dana. A ti, zašto me nisi potražio“?

-„ Pa tražio sam te, ali nitko te nije mogao pronaći po prezimenu i imenu, a onda su mi rekli da si zadnji puta viđena na Ovčari. Tada sam odlučio napustiti Hrvatsku i otići daleko. Za oca i majku sam odmah saznao sve“.

-„ Da, za mamu to je Draganovo maslo sigurna sam, a meni je odmah promijenio dokumente na novo prezime. Pretpostavljam da je on znao sve za tebe. Vjerujem da te htio ubiti ali je zakasnio, već si bio razmijenjen“.
 
Tada se ispred nas pojavio jedan stasiti mladić. Pristojno nas je pozdravio. – „Ovo je moj sin Marin, Marine ovaj gospodin je moj ...........prijatelj“.
 
Gledao sam toga mladića. Na nekoga me podsjećao. Uputio sam pogled prema Mariji. Samo se tužni nasmiješila i skrenula pogled.

Marija i ja nastavili smo tamo gdje smo prije dvadesetak godina stali. Danas živimo daleko, daleko od ovoga ludila, živimo tamo gdje te ne pitaju koje si vjeroispovijesti, boje kože ili kojim pismom pišeš. Tamo se ljubav na svim jezicima kaže ljubav.

Franjo Sabo