PORTAL PRESSUM

Dragica Lukin:`Mi nismo Venecija, ali možemo si napraviti da budemo Venecija`

Portreti
2015-04-06 12:10:41

Vlasnica slastičarnice Vila Soši u središtu Umaga, Dragica Lukin, govori o svom uspjehu

Ovo je moj poziv mladim ženama i svim mladim ljudima da zaista ni jednog momenta ne staju, da ne dvoje, već da idu u privatno poduzetništvo. Da idu u obrtništvo ako se osjećaju zdravi i sposobni`.
Ako želite postati uspješan čovjek i želite biti uspješni u svom pozivu  morate se stalno educirati, stalno ići u tom smjeru, i stalno ići ka jednom, ja bih rekla vrhu piramide ili kupe, gdje ćete sebe vidjeti kao jedinog čovjeka, koji, pazite sad! u ovom momentu ja sam dužna moje znanje podijeliti s mladim ljudima.
Treba vam upornost, upornost, upornost. Morate biti uporni i svaki put, što teže padnem, brže skočim i brže se dižem`.

Kako je došlo do vašeg uspjeha?

Mislim da se rodio sa mnom, jer sam još kao mala djevojčica, uvijek stavljala keceljice i vrtjela se oko mame i peći, dok su moja braća i sestre bili vani, ja sam po kuhinji plesala, valjda je to bio znak. Kad sam završila osmi razred nisam dvojila što ću, automatski sam 1969. znala da ću upisati ugostiteljsku školu.  
Odmah sam počela raditi praksu u velikom hotelu, visoke kategorije. Tada je bila visoka A, visoka B kategorija, tu sam bila stipendist i po završetku škole ostala raditi. I pripravnički sam tu odradila, a poslije nekoliko mjeseci nastupila je kriza, nije bilo radne snage, ja sam odlučila upisati VKV i položiti majstorski ispit, i sve sam to završila u roku .
U međuvremenu sam se udala, došla je beba i muž je stao uz mene, cijelo vrijeme mi je podrška. Uz malu bebicu polagala sam ispite i odmah preuzela jednu kuhinju.  Bila sam tako mlada, da se nisam ni snašla kad mi je nestalo kave, a preuzela sam objekt koji je pravio dnevno 300 do 500 obroka, nisam znala gdje mi kava stoji, toliko sam bila bezazleno dijete, i s puno povjerenja gledala na stare kolege konobare, koji su radili jer nije bilo kvalificiranog kadra.

S koliko godina ste počeli raditi?

Sa 17,5 godina završila sam ugostiteljsku školu, bila sam maloljetnica, ali sam sa 18 godina već preuzela kuhinju, i 3 godine bila šefica te kuhinje. A zadnjih 6 mjeseci sam primila još jednu veliku obavezu, jedan novi laboratorij za srednjoškolske učenike, polaznike ugostiteljske škole. Imala sam 106 učenika, možete misliti, ja tako mlad kuhar i sav praktični dio odrađivala sam s tih 106 učenika.

Gdje je to bilo?

U Zenici, poslije sam upisala Višu ugostiteljsku školu, u Beogradu, i sa 22 godine odlučila sam otvoriti restoran, i od tada počinje moja priča o uspjehu.
Možete misliti otvorite svoj restoran a mama mi kaže „pa sine što ćeš ti tako mlada, ostat ćeš bez braka, bez djeteta, ma bez svega ćeš ostati ako se budeš posvetila radnji.“
Ali moj muž se okrenuo k meni i dao mi podršku pa sam stvarno uz njega sretna, i u takvoj atmosferi je naš sin rastao. Prvi restoran zvao se „Rudarka“ otvorili smo ga u Zenici, nikad ga neću zaboraviti, iako više ne postoji.  
Cijelo vrijeme radim i ne odvajam se od svoje kulinarske struke, od natjecanja i učenja i od angažmana mene kao žene u svim društvenim, rekla bih organizacijama. Imam jak društveni život kroz koji sam se afirmirala i kao čovjek i kao žena. Uvijek sam surađivala jako puno s ženama, gdje smo jedna drugu gurale bez obzira što kažu da postoji ljubomora među ženama, ma ne postoji, nema ljubomore ako vi želite nekome pomoći, ako želite da i vama netko pomogne ali, morate biti iskreni.  
Ja sam zaljubljena u moj posao i u moj zanat, mene ta ljubav vuče  naprijed, bez obzira što sam sada član i Kulinarske akademije i što sam doživjela jednu kulminaciju koju malo koji čovjek u svom poslu doživi, jer sam GLOBAL INTERNATIONAL SUDAC  (svjetski sudac), morate ići jednim tempom života, gradite u jednom smjeru privatni život, gradite društveni život, a iznad svega vam mora biti poslovni život i kruh koji jedete.
Jednostavno morate 24 sata biti budni kao čovjek i to je ono što vas vuče naprijed, još ako vam „Bog da“ zdravlje, onda imate sve i nemate problema.

Vi ste vrlo rano krenuli putem uspjeha?

Sa 22 godine otvorila sam moj restoran, i svakome bi poželjela isto.  Ovo je moj poziv mladim ženama i svim mladim ljudima da zaista ni jednog momenta ne staju, da ne dvoje, već da idu u privatno poduzetništvo. Da idu u obrtništvo ako se osjećaju zdravi i sposobni. Bez obzira koliko god radite kod nekog drugog, ako ste veliki stručnjak on vas priznaje, ali ako ste vi sami sebi stručnjak i vi širite svoje znanje, vi to umrežavate, umrežite se s ljudima koji su vam dragi, sa svojim gostima. I svakog gosta koji uđe u vašu radnju poštujte i od svakog gosta nešto naučite.
Imate goste koji daleko više znaju, možda o gastronomiji nego vi, pa od njih učite, a učite i od one male bebice u vrtiću. Izuzetno sam sretna što sam u ovom pozivu, moj zanat je slastičarstvo i ovaj dio gastronomije koji radim. I vjerujte kad mi kažu da se netko zadnji upisuje za slastičara, kuhara, pekara, konobara, osobno mislim da je to zvanje velika čast. Cijeli svijet sam proputovala, nema ni jednog mjeseca u zadnjih desetak godina da nisam bila negdje vani, izvan državnih granica, i bilo gdje po Hrvatskoj.
Što znači da morate izuzetno voljeti to što radite, voljeti svoju obitelj  i svoj posao i imat ćete sigurno sve.

 A kad je počelo vaše slastičarstvo, je li to prvo usmjerenje ili je došlo naknadno?

Završila sam zajedno za kuhara i slastičara. I kad sam otvorila svoj restoran uvijek sam u njemu uz hranu imala i slastice, tako da se nisam od kulinarstva i slastičarstva odvajala. Već 1985 godine osvojila sam titulu državnog prvaka Jugoslavije, na natjecanju u Rogaškoj slatini, Zlatnu medalju u slastičarstvu, i od tada sam krenula okušati se više u slastičarstvu .
Već onda smo imali natjecanja u Luxemburgu, Olimpijadu u Erfrutu, koje još traju. Imam zlatnih, i mnogo drugih medalja koje sam kao kuhar osvajala.
Ako želite postati uspješan čovjek i želite biti uspješni u svom pozivu  morate se stalno educirati, stalno ići u tom smjeru, i stalno ići ka jednom, ja bih rekla vrhu, piramide ili kupe, gdje ćete sebe vidjeti kao jedinog čovjeka, koji, pazite sad! u ovom momentu ja sam dužna moje znanje podijeliti s mladim ljudima.
Nije mi zadatak bio da sam samo ja stekla nešto, jer ako je kuhar dobar, ima recepturu, ima dobra jela, slastičar dobre slastice, pekar dobro pekarstvo, ako tu recepturu o delicijama ne prenese na generacije koje dolaze, na naše mlade učenike, i mlade ljude, mi nismo ništa postigli, umro kuhar umrla receptura. Znači mi moramo zaista raditi i širiti svoje iskustvo i znanje.
Kao ljubav, tako je i s ljudima s kojima se družite, prijateljima, vi morate stalno prijatelja njegovati, poštovati, stalno tražiti od njega, da on traži od vas, da imate jednostavno čovjeka uz sebe, da budete okruženi sa ljudima koje volite, ja držim da je i to jedan od uspjeha.

Jeste ii imali poteškoća, neuspjeha i padova, je li bilo situacija koje su vam lomile, i gotovo obeshrabrile?

Nikad se nisam obeshrabrila u mom pozivu, meni je neuspjeh bio ako nisam medalju osvojila, a u poslu nisam doživjela nikakav neuspjeh. Moj obrt imam od 1978.g. evo i sin radi u njemu, to bi bila već treća generacija, jer ja dolazim iz obitelji gastronoma, a druga je generacija samo u mojoj obitelji.
Sretna sam samostalnim radom kao obrtnik sada i bila sam sretna cijelo vrijeme. Jesam puno radila, e sad zašto sam sretna? Zadržala sam stalne radnike koji su imali svoje plaće, ostavila sam obaveze društvu i zajednici s nulom, jer niste obrtnik samo ako imate novaca i trošite novac. Obrtnik je onaj koji zapošljava radnike, koji je u sredini gdje živi jako poštovan. Obrtnik je onaj koji dijeli s drugim kolegama svoje znanje. Ja nisam sretna ako su tri objekta pored mene prazna, a da je samo kod mene sve puno, vjerujte mi.
Mi možemo biti ljubomorni samo da nešto postanemo u pozitivnom smislu, ali ljubomoran na nekoga da vi kažete kod njega nije dobro ili,,, te neke predrasude trebamo sami sa sobom raščistiti.
Kad bi meni netko rekao da je u nekom restoranu nešto jako dobro, ja bi otišla tamo pa bi pogledala, jer da vam kažem lijepo je širiti pozitivno.

Jeste li kada imali cilj daleko iznad vaših mogućnosti?

Da vam kažem, put je svakako trnovit. U jednom momentu se izgrađivao obiteljski život, a morali ste graditi i kuću, bilo bi ružno da kažem da kao obrtnik nisam napravila  jednu obiteljsku kuću, ako ništa drugo, krov nad glavom. Da nemate svoj vlastiti objekt, znači, morate gledati u životu da idete pozitivno, a morate gledati i komercijalnu stranu, svakako to svaki obrtnik mora gledati. A ja vam moram reći da sam sve to doživljavala pozitivno,  obiteljski i poslovni život, u svemu tome napravila sam sebi jedno veliko zadovoljstvo.
Jednog sina imam, snahu, i njihovo dvoje djece. Unuka ide mojim stopama, studira u Zagrebu tehnologiju prehrane, na što sam jako ponosna. ,Sin je slastičar majstor, nastavlja moju struku, bez obzira što je mislio ići drugim putem. I muž je u obrtu, i snaha koja je Talijanka, i koja je ostavila svoj Italiju gdje je isto imala uvjete za život i kuću privatnu. Njih dvoje su poslije kupili još jednu kuću,  i smo svi u obrtu i ponosna sam što smo svi u Umagu.
Moram vam reći 20 godina smo zajedno i izuzetno se dobro slažemo i moja snaha i moj sin. Oni sada vode slastičarnu, mislim fantastično je, i stvarno sam sretna s tim.

A kako je došao izbor na Umag?

Umag me vuče genetski, sa očeve strane u srednju Istru gdje je otac davno prije imao neku nekretninu. Ali mi smo iz Njemačke došli u Umag, ja sam sebe vidjela u ovom dijelu Istre, i to je to. Istra je moja.!

Znači li to da nije bilo padova na putu do uspjeha, pa ni financijskih?

Bilo je u momentima svašta, ali čovjek koji hoće i želi raditi, planira. I danas kažu kriza je, ma nije. Kriza  je za one ljude koji nikad ništa neće raditi ili za ljude koji su navikli živjeti lijepo bez rada. Ljudi koji su navikli raditi i voditi svoj život, i koji su naučili biti budni, ne boje se krize jer kao čovjek vi morate biti budni, i morate život prilagoditi situaciji.
Nije više s turistima kao nekada da ih ima u izobilju, a da ljudi naši u garažama spavaju. Sada ima soba i apartmana, ima tu kod nas vila da vam pamet stane, od ljepote. Znači svi se moramo boriti,  a tko se bori pa mora i zaraditi. Mora imati taj jedan ja bih rekla, svoj pozitivni cilj, ja se ničega nisam plašila, samo sam rekla „bože daj“ da me zdravlje služi i ničega se ne plašim.

Vi ste ulagali novac kojeg ste zaradili, iz drugih izvora ga nije bilo, i sada kad se okrenete natrag i vidite svoje uspjehe, a oko vas lokali su prazni, je li vas pitaju za recept uspjeha?

Da, jako puno kolega me pozove i razgovaramo o tome. Evo zadnjih sam godina i na Fakultetu za turistički menadžment u Opatiji vanjski suradnik za edukaciju u očuvanju hrvatske tradicionalne kuhinje, to je hrvatska baština, i ponosna sam što to radim. Evo, nedavno sam napravila i našu Istarsku kroštulu za Guinnessovu knjigu rekorda, 24 metra dugačko tijesto je bilo. Znate što to znači, 2 dana i 2 noći ne spavati, i glas mi se bio promijenio, ali sam ponosna, htjela sam i hoću pokazati da toliko stvari mi imamo, da smo toliko bogati i od tolikog bogatstva, od naših resursa, mislim da ni 20 posto ne koristimo.
More, klima, klimatski uvjeti, voće koje uspijeva od Mediterana do kontinentalnog, svega je. Meni primjerice, nije problem za goste napraviti ujutro doručak, ali što im nudim? Kruh iz svoje pećnice od Ročkog brašna,  nudim im sve što je prirodno, nudim im moju sezonsku marmeladu, koju sam na dan dva prije, napravila, nudim ju svježu bez ikakvih aditiva, stabilizatora, konzervansa i ljudi to prepoznaju.
Gost je sretan kad dobije domaći topli kruh na stol, znate koliko je sretan pogotovu kad mu date jedan integralni kruh, ima sve više i više ljudi koji su oboljeli od celijakije, odnosno nije to nikakva bolest, ali ljudi su na taj gluten alergični. Znači morate i tom gostu dati važnost, pa ih pitate da li ste alergični na nešto?
Imate ljudi koji su alergični na laktozu, ne piju mlijeko, na ovo, ono, onda mu date nešto drugo u zamjenu, a sve postoji samo vi morate raditi na sebi, morate se educirati i to je ovo što ja i kolegama kažem bilo gdje. Nedavno sam bila u Krapinskoj županiji, iznenadila sam se koliko naši ljudi imaju ta obiteljska gospodarstva, koliko su ljudi bogati, koliko imaju i koliko vode računa o namirnicama, da bi se možda i neki veliki restoran „a la carte“ postidio kako te žene- domaćice kuhaju, kako same vlasnice tih OPG-a vode računa da gosta privuku. Bili smo na jednom brdu obiteljskog gospodarstva Vogrinc, impresioniralo me je. Ljudi su puni Talijana tamo je 60 i nešto Talijana bilo već 7 dana, a kiša je padala i  susnježica, 25 do 30 kilometara je od Krapine, i Toplica do kojih oni trebaju doći. Ali ljudi šetaju po brdima i žele domaću hranu. On tamo vidi kako mu domaćica priprema onu kokicu, koja je malo prije bila u vrtu. Vidi domaće jaje i ide kupiti sebi ta jaja, e to je naše bogatstvo neiskorišteno, na to mi moramo ići.  Znači toliko smo bogati i na moru i na kontinentu da zaista jedni druge moramo gurati i poticati, sad je u zimu taj Talijan bio na brdu, pa doći će ljeti na sunce i more. Moramo jedni druge vezati i umrežavati.

Obično kažu, u Umagu, ali i drugim mjestima Istre, „čekamo sezonu“, i u tom čekanju zima je pusta, prazna, možemo reći  i tužna. Kako vi onda gledate na ove turiste, sada još u zimi  po krapinskim selima?

Takvo čekanje sezone mene smeta. Evo sad vidimo Ministarstvo turizma pokrenulo je pilot- projekt PPS 365, da se produlji predsezona i posezona, da bude što više turista i da se cijelu godinu radi. Moram reći da i ja imam smještajni dio i ugostiteljski. Ali mi u našem ugostiteljstvu radimo cijelu godinu, a kad bi svi mi zatvorili lokale, kako neki zatvaraju, a veliki sam protivnik toga, mi bi imali mrtve gradove.
Domicilni ljudi i ljudi koji cijelu godinu rade i žive to što rade, to su ljudi koji drže tradiciju gradova. Tamo gdje gost dođe ljeti, oni dođu i zimi, makar navrate ako ništa drugo, a ako je lijep dan, pa mi smo blizu drugim državama, sada su autoputovi, iz Klagenfurta do Umaga treba 2,5 sata, do Pule 3,5 sata. On je sretan da dođe u ovako lijepe naše objekte, da jede pored mora i na suncu, njemu nije problem ni platiti sobu za vikend.

Ali većina objekata je nakon ljeta zatvorena?

Ja se protivim tome, jer mislim da možemo svi raditi po malo. Ne možete vi samo radnike imati da vam rade, ako treba može i sam vlasnik ranije otvoriti svoj objekt i raditi. Kad se gradom prođe pored 10 objekata navečer koji su prazni i zatvoreni u centru grada, možda neki jedan i radi od njih, pa je i taj jedan brižan. Onda gost s pravom kaže,,, „pa što ja tražim, tu nema ni pasa.“
Mi moramo ići na to da što više i više naše ljude stimuliramo da rade cijelu godinu, pa otiđite u Veneciju. Sva je otvorena cijelu godinu, dobro nismo mi Venecija, ali možemo si napraviti da budemo Venecija. Pa mi imamo iste klimatske uvjete kao i bilo koji grad Mediterana. I u tom smislu ovaj projekt Ministarstva turizma zaista zaslužuje pažnju.
Evo, sada vidim i naš gradonačelnik, radi na proglašenju da Umag bude sportski grad, takva odluka me jako raduje, mi smo sad puni sportaša. Jedan hotel je pun, drugi se otvara vikendom, oni malo dalje su isto puni. Da vi vidite tu su natjecanja, grad je pun omladine, pa to je jako lijepo vidjeti, mi smo sretni. Ako ništa doći će netko od njih pojesti kolač kod mene, kod ovog će otići pa će kupiti na kiosku nešto, u restoran će netko doći i nešto pojesti. Mi zajednički moramo surađivati, jer zajednički moramo raditi i jedan drugog zaista što više gurati naprijed.

Općenito, vi predivno idete u javnost, a koliko je slastičarstvo teško i skupo?

Sa javnošću možete sve podijeliti i nekad čovjek i pogriješi, ja moram reći da je ovo težak posao. Ugostiteljstvo je jedan od najtežih poslova,  radim od 16 do 18 sati dnevno svaki dan, ja i moj sin i moja obitelj i radnici rade, ali oni imaju svoje slobodne dane, imaju radno vrijeme zakonsko, ne možete ga ni minute zadržati dulje, a niti bi to htjela.
Ali, za nas u obitelji nema kad, što i kako? Mi radimo cijelu godinu, sve dane, jedino nam je siječanj za godišnji odmor. To zakonsko pravo stvarno gledamo svi iskoristiti, jer se kasnije cijelu godinu ne zatvaramo.
Raduje me kod mladih ljudi, što ih se sve više upisuje u ugostiteljsku školu. I mnogi me pitaju pogotovo za slastičarski dio. Vidim te mlade ljude koji žele sebi otvoriti radnje, ali krediti su skupi, i teško im je doći do početnog kapitala. A slastičarstvo je skupo. Otvoriti slastičarnicu je daleko skuplje, nego otvoriti restoran, jer su mašine jako skupe.
Od peći, preko miksera, pasterizatora, sve.
Mi radimo isključivo sa svježim jajima, kreme pasteriziramo i moram reći da bez pasterizatora nema šanse da bi se radilo pogotovo ne torte. Ali i za sve ostalo vi morate točno znati temperature, točno voditi računa, da to bude svježe jer su namirnice životinjskog porijekla i zato kažem da smo mi budni 24 sata.

A koliko bi trebalo jednom početniku da otvori slastičarnicu  primjerene kvadrature sa 5-6 stolova, uz jedan radni i proizvodni dio?

Jedno stotinjak kvadrata mu treba minimalno, ne možete otvoriti objekt ako niste u sustavu HASAP, i to je dobro jer se vodi računa o higijenskom minimumu koji morate poštovati. Kod ugostitelja je na prvom mjestu higijena, pa onda morate voditi računa o pravilnom uskladištenju namirnica, Možete imati objekt koliko god hoćete velik, od 500 ili 1000 kvadrata, ali ako nisu te krizne točke ispravne, sve je uzalud. I bez obzira na HASAP sustav i zakonske odredbe, vi kao čovjek morate biti vrlo odgovorni.
Mladi ljudi koji razmišljaju o početku, mogu te skupe mašine uzeti polovne. Nisam ni ja odmah počela s novima raditi, imate ljude koji rade po 20 godina na jednoj mašini koja je mehanička, a možda bolja nego nova digitalna, ili peć. Treba samo tražiti, prije nije bilo interneta pa je bilo jako teško opremiti se, mi smo morali ići okolo i tražiti, vozati se od grada do grada, od države do države da bi sve to sklopili.  Sada na internetu imate sve, što tražim samo kliknem, imate i kontakt. Mi toga nismo imali.

Koliko je to ulaganje za početak,da ne uplašite one koji razmišljaju poduzetnički?

Za slastičarnicu otvoriti sigurno treba  60 do 70 tisuća eura, za opremanje, pod uvjetom da se ima prostor koji se može prilagoditi jednom recimo srednjem nivou.

Zašto se puno više ne njeguje, kultura jedenja kolača na javnom mjestu, bez obzira što bi mnogi rekli pa može se doma, ali to nije ni približno isto?

Svi možemo raditi doma kolače, ali ne za javnu uporabu, bilo gdje da su svadbe, velike fešte, protivnik sam da bilo tko od doma nosi bilo što. Evo i zašto?
Zato što mi radimo ovako kako radimo i ne daj bože da se nešto dogodi, to se samo jedanput može dogoditi.  Neke tete i none što su nekad pravile kolače i donosile to možemo sada zaboraviti. Sebi možete doma, ali više niti jedan restoran ih ne smije uzeti, ni jedan hotel ili bilo što drugo, neće si dozvoliti takav luksuz da uzme te stvari, koje bi mu poslije mogle stvoriti velike probleme  i zbog toga je dobro da je i zakonska odredba takva, da  je kažnjivo djelo ako se nešto takvo napravi.
Profesionalac je čovjek koji odgovara,  i vodi računa o higijeni. Ja sam profesionalac i meni je stalo da pružim kvalitetan kolač i da dam čovjeku domaći kolač. Znate vi što je domaći kolač, kad ga ja napravim od jaja, stavim maslac unutra, u kremu dobru čokoladu, ispečem biskvit s puno oraha i ne znam čega, i nafilujem onu tortu i kažem to je to. E to je dobar kolač.
A ne može ga nikako drugačije ni doma napraviti, a ovamo je čovjek sigurniji, koji zna da jede pasterizirano.

Koliko imate zaposlenih? Odlaze li od vas i kažu li, mi sad idemo otvoriti nešto za sebe, pitaju li vas za savjet i kakav je vaš osjećaj tada?

Super se osjećam! Da, upravo sam htjela reći da se jako radujem kad moj kolega radnik, koji je radio kod nas, otvori sebi objekt. Za sve godine koliko radim 32 radnika otišli su i imaju privatne radnje po cijelom svijetu. Prije nekih 15-tak godina zazvonio mi je telefon doma, bila je to moja učenica, s kojom sam izgubila kontakt jedno 10-tak godina. Oni su došli u Umag na godišnji, bili su u hotelu, neku rodbinu imaju ovdje i nazvali su me. Evo došli su do mene i da vidite koja je to sreća. Ta osoba danas ima svoj hotel i dva sina koji tamo rade, i što da vam kažem, pa to je za mene nešto najljepše. Volim reći „kad profesor vidi da mu je učenik pametniji od njega, to je njegov najveći uspjeh,“ i tako ja mislim.

Uz slastičarnicu imate i ugostiteljstvo?              

Imamo sad slastičarnicu, iznajmljivanjem se bavimo 24 godine Prvi obiteljski pansion sam imala u Istri, u mojoj kući kad sam se vratila iz Njemačke.

Koje godine?

U vrijeme rata, 1993.i odmah sam i slastičarnicu aktivirala i 94. godina bila je prijelomna, tada smo završili objekt. I dalje moram reći da je jako lijepo raditi kad vidite da vam se gosti vraćaju. I to je najveći uspjeh. I mnogim ljudima poručujem da je svaki gost, onaj koji prijeđe vaš prag i uđe u vaš objekt, koji vas bilo što pita, to morate cijeniti i morate zaista poštovati maksimalno tog čovjeka s kojim imate kontakt.

Svaki gost je najvažniji gost.  Svaki gost je bitan gost, ne mora on ništa kupiti ni platiti, neka popije običnu čašu vode koja mene košta, ali taj gost mora biti poštovan, i cijenjen. Gostu morate pomoći i ne gledati na novac, ako je u velikoj nevolji, ako je bolestan čovjek. Prije 4 godine kod moje kuće je čovjeku pozlilo, auto mu je stao nakon što je udario u jedan zid, muž i ja smo u 1 sat u noći istog momenta zvali hitnu pomoć i policiju. Nismo znali da li je bio pijan ili mu je pozlilo? Priskočili smo istog momenta u pidžami, jer gost koji dođe mora biti siguran.  On dolazi u ovu destinaciju zbog nečega, a zbog čega dolazi? Pa da mu bude lijep godišnji odmor, dolazi zbog ljudi, zbog prirode, nije samo uvijek sunce i more, znate nekad više od toga čini kontakt s ljudima.

Zimi k nama dođu naši ljetni gosti, da s nama budu jedan ili dva dana, ili dođu samo na ručak. Vi više postajete kao obitelj, veći kontakt imam s nekim svojim gostima, nego s familijom i nekim od rodbine. Razumijete, i tu trebamo raditi na tom dijelu, da svakog gosta dobijemo do te mjere da nam bude kao član obitelji. I mislim da neće biti problema za nas.

 O tome vas nisu učili u školama, kad ste prepoznali da je ta ljudskost najvažnija?

I kroz posao prvo je obitelj, ali moj posao ne čini samo onaj kolač, već je moj posao i sve ostalo da okolo štima. Da sve paše i da budemo svi zadovoljni i gost i radnik, ja bih rekla tu vam je i prijatelj i kolega. Nikada nisam došla u sukob s mojim kolegom u poslu.  Evo u centru grada imamo lokale, svako jutro popijemo kavu kod mene ili kod tih susjeda, meni je apsolutno svejedno. Jer za mene je susjed, a tako sam učena, uvijek bliži, nego brat ili sestra ili rod. Baš zato što je susjed.

Kako održavate svježinu radne atmosfere sa svojim zaposlenima, jer ljudi su različiti?

Pa, morate se vi prilagoditi svakom karakteru od čovjeka. Ako je čovjek pošten, ja bih rekla da ne laže i „ne daj bože“ da zakida gosta, da vas zakida, onda nemate problema.
Sve ostalo riješite zajednički. Ne možete samo kritizirati, vi morate nekad biti i kritizirani. Možda nešto naučite i od vašeg radnika. Jer rad s ljudima je jako težak rad, ali vi morate biti jak psiholog, jer uvijek se dogodi između radnika da nešto ne štima i onda ih uzmete obadvoje i vidite, što je to što i gdje ne štima?,  pa kažete hajde da vidimo što nije u redu? Što vam ne paše, hajde da to riješimo zajednički. Najvažnije je da ono što se događa unutar radne sredine ostane u objektu i da ne ide van. I kad skinete bijelu bluzu vi ste profesionalac.

Koliko ste se puta natjecali i koliko osvojenih priznanja imate?

Od 1969. kad sam postala učenica, već sam 1970. bila prvi put na natjecanju u Beogradu, i tamo sam osvojila srebrnu  medalju, moram biti iskrena od svih godina do sada, ne mogu se sjetiti, ali mislim da moja priznanja i pokali ne stanu u jednu sobu od 10 sa 10 metara.
Ne mogu ni otprilike reći koliko ih je, moram napraviti nekakav rezime od silnih priznanja.
Sramota je reći da ih nisam stigla ni prebrojiti, evo sad sam zadnje u Beogradu dobila posebno priznanje, Povelju, to je najviše što možete dobiti za 40 godina kulinarskog rada. Prije te suradnje bili smo jedni, a sad smo države, ali dobila sam tu Povelju. Dobila sam i jedno veliko Priznanje za počasnog člana Federacije, cijele Rusije i dobila sam jedno veliko Priznanje iz Saudijske Arabije, kao počasni član kuhara.
Evo i ambasadorica sam Hrvatske za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju.

A kad je počeo vaš angažman na Fakultetu u Opatiji i u srednjoj ugostiteljskoj školi ?

Već godinama u programu je prezentacija modernog slastičarstva, radim naše tradicionalne slastice iz nekih zanimljivih mjesta, da ti mladi slastičari nauče nešto i da vide neke moderne trendove, jer kako idu namirnice, tako se proizvodi nova tehnologija pa se mijenjaju i trendovi u slastičarstvu, kuharstvu i pekarstvu. U Opatiji sam 2 godine sa prof. dr. Ivanovićem bila na projektima, nešto malo smo radili, ali 4 godine sam vanjski suradnik Sveučilišta u Opatiji, pa se to sada proširilo na Mostar, Skoplje i na svu jugoistočnu Europu. I ništa od toga ne naplaćujem.

Je li vam to teško pada?

Ma kakvi, iako imam jako puno termina, evo 12.i 13. ožujka imali smo međunarodni kup u Bjelovaru. Tu je pozvana sa Islanda, najbolja svjetska slastičarka u radu sa šećerom, gđa Marija Shramko, radi karving i šećernu artistiku. Ove godine u Luksemburgu na Svjetskom prvenstvu  3 zlata je osvojila, pa smo ju pozvali da dođe u Hrvatsku i prezentira tu umjetnost kreiranu iz šećera. Bijela bluza nema granica.

Na kraju mi je drago što iz vaše priče nisam čula o problemima, iako sam očekivala da ih je bilo?

Ma ništa nije teško, jer ljubav prema poslu vas nosi svaki dan i ne možete ujutro ustati pa reći danas mi se ne radi, danas ovo, danas ono. Idete normalno, ustanem ujutro i prvo muziku uključim, i uz mene je cijelo vrijeme, i bilo gdje da se vozim ja pjevušim, i ako imam  zadataka malo rezimiram u glavi što treba napraviti i dalje apsolutno nemam vremena razmišljati ni o čemu što bi bilo negativno. I da sutra dođe do problema, rješavate ih, problemi su normalna stvar u životu, ja problem nikad nisam shvatila kao prepreku, da ću zbog toga od nečega odustati. Treba vam upornost, upornost, upornost. Morate biti uporni i svaki put, što teže padnem, brže se dižem i još brže skočim.

Za sva ulaganja novac ste osigurali radeći ili ste možda ipak za početni kapital što naslijedili, dobili od roditelja ili supruga ?

Kroz posao sam uštedjela nešto malo, od plaća u 3 godine, ali to je bilo premalo, pa sam od roditelja posudila 20 tisuća maraka, jer moj otac je radio u Njemačkoj, s tim novcem sam uzela u zakup i opremila moj prvi lokal.
Ali smo muž i ja svaki dan radili na uređenju tog lokala, da vam ne kažem što smo sve radili, gletali i tapete lijepili, podove sređivali, sve smo morali, pored posla, dođem s jednog gdje sam bila zaposlena, pa na drugi posao dok nisam opremila taj lokal,
I reći ću vam da ne treba toliko puno novaca koliko trebate sami raditi.             
Kad sam otvorila taj restoran, sama sam radila od ujutro do navečer nisam ni jedne jedine pauze imala. U 10 godina nikad nisam zatvorila  moj lokal, ni jednog jedinog dana.

To je bilo ugostiteljstvo s kolačima?

Da, dva u jednom, tako sam uvijek radila restoran sa slasticama. I dosta novca sam uštedjela pa sam sebi poslije kupila lokal, opremila ga luksuzno, onda smo u Njemačku otišli i tamo smo imali isto svoj lokal.

A koji je bio razlog da odete u Njemačku jeste li se sklanjali od rata ili ste išli doživjeti Njemačku?

Sve po malo, dio obitelji već je bio u Njemačkoj, moje sestre, braća.
Ali prije odlaska imala sam ekskluzivan restoran, dnevno smo radili po 6,5 tisuća sendviča za dvije škole.

Bilo je to u Zenici.

I poslije toga dolazi Istra. Kupili smo teren sa započetom gradnjom i tu sam uložila sav novac zarađen u Njemačkoj. Kuća je izgrađena za mjesec i pol dana, a za 3 mjeseca sam otvorila pansion u svojoj kući.  

I koliko je trebalo novca da se to završi?

Pa dosta je trebalo, ali i sin i muž su bili vani i oni su isto tamo zarađivali.
Pa u prvoj turi 400 tisuća maraka trebalo nam je dok smo sve završili.

Vi ste napravili objekt koji vam služi i danas?

I danas iznajmljujemo te sobe no međutim okrenuli smo se slastičarstvu odmah druge godine, i u međuvremenu napravili smo još jednu vilu pored te vile sa bazenom i drugu. I sad ju završavamo, nadam se „ako bog da“ ove godine startati s bookingom i moja želja je da ju uredimo sa Halal certifikatom, za Halal goste, jer takvih objekata u Istri nema. I na Fakultetu u Opatiji predajem dio o Halal slasticama .

Znači vi ćete biti prvi u Istri u Halal turizmu, probijate nepoznato područje?

Da, mislim da ćemo biti prvi, nedavno smo imali sastanak prof. Dr. Ivanković i ja u hotelu u Zagrebu, bili smo s muftijom zagrebačkim, a nazočio je i Dugonjić Aldin, glavni i odgovorni u Hrvatskoj za Halal certifikate, inače sanitarni inspektor, i znamo jako dobro koliko milijardi eura istočnjački gosti troše ( 13 do 15 ).

To su velike mogućnosti?

Oni jako vole Hrvatsku znam jer imam prijatelje iz Saudijske Arabije, to su kuhari i moji kolege, Radili smo zajedno, bila sam kod njih i oni imaju velike simpatije prema nama. Hrvatska bi tu priliku trebala iskoristiti. I dalje mora se raditi na ruskim turistima, kao počasni član Ruske federacije imala sam nekoliko radionica tamo i vjerujte mi da su oni zaljubljeni u Hrvatsku. Vole nas kao Hrvate kad kažete da ste Croatian, vi imate sasvim drugačiji tretman. Sasvim drugačije vas cijene pogotovo mi koji smo u bijelim bluzama, mi kuhari i slastičari, jer smo inače jako povezani po cijelom svijetu.

Dobro i nakon svega rečenoga, zašto tako malo ljudi ulazi u samostalne poslove, radije žele za nekoga raditi? Zašto su tako bojažljivi?

Mislim da treba dosta radionica odraditi s mladim ljudima, mi koji smo nešto postigli imamo iza sebe znanje iskustvo i rezultate. Ja se mogu pohvaliti kao obrtnik da sam dosta kapitala stekla i da lijepo živim, ali moram dosta raditi, morate biti ozbiljni, morate jednostavno graditi svoju obitelj. Ne možete vi imati 100 tisuća u novčaniku i reći briga je mene za moju obitelj, jer kad najviše imate u životu, najviše morate imati oko sebe prijatelje iz svoje obitelji, to je također uspjeh.

Ne samo koliko se zaradi nego koliko se od zarađenoga uspije zadržati?

Morate svaki put nešto uložiti, mojom zaradom svaki put idemo na proširenje nečega i uvijek se zna. Mi smo dvije obitelji u kući i u poslu, ali kod nas se točno zna sve, kako se troši, što se radi, što je investicija, što trebamo napraviti, jer ključ uspjeha je veliki obiteljski dogovor.

Vila Soši je ova pozicija u Umagu, slastičarna?

Vila Soši je moja kuća gdje živim,  i tu je taj prvi pansion koji je bio u Istri. Lijepa je kuća s bazenom, konobom sa svime, a Soši je mjesto gdje živim i ja kažem glavni grad svijeta je moj Soši i zbog toga sam nazvala slastičarnicu Vila Soši.

Koju poruku možete poslati mladima?

Kao prvo, morate znati što hoćete od života, jer ako i padnete morate se brzo ustati i ići naprijed. Da li sam i ja padala u životu, nisam to ni primjećivala jer me je nosio elan za dalje. Svaki čovjek se susretne s momentima kad kaže to me koči. Ali, nema toga što nije rješivo, vi morate znati svoj pravac, a čovjek koji ima pravac sa svojim životom on će postići uspjeh.

Izvor: http://5portal.hr/vijesti_detalj.php?id=8079