PORTAL PRESSUM

Koumna Sabotaža: Ide poštar zaključavaj vrata

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2016-01-24 01:38:29

Biti poštar nekada je bilo časno zanimanje. Ma i danas je časno ali za razliku od nekada ovi današnji nisu baš omiljeni.

Poštar je bio cijenjen i poštovan službenik. Svi su ga znali i poznavali. On je bio dobri glasnik i donositelj lijepih vijesti. Pisma očeva iz Njemačke, mirovina (penzija), čestitki, razglednica. I mi  djeca, jako smo se radovali kada bi dijelio mirovine, tada je to bilo u gotovini. Sitniš bi obično dobivali mi. Svakoga prvog u mjesecu pao bi sladoled ljeti ili lizalica zimi, a poštar bi bio redovito počašćen rakijicom.

Prvog u mjesecu poštar bi se redovito kući vračao „pod gasom“ sa posla. Pa tko bi odbio čašćenje, bila bi to velika uvreda za domaćina. Nakon nekoga vremena i rakija je poskupila pa su se davale manče (bakšiš). E taj dio pomodarstva, nama djeci nije išao na ruku. Sav sitniš dobivao bi poštar,tako da od našeg sladoleda i lizalica nije bilo ništa.

Vrlo rano, nama djeci poštar je postao „neprijatelj“. Odrastanjem postajao je naš „smrtni neprijatelj“. „Moj“ poštar Boban je krasan i vrijedan čovjek. U minutu točan, uvijek ljubazan i strpljiv. Njegov osmjeh jednostavno te razoruža. Poštar je postao dio naše obitelji. Svakoga nam dana navraća. Donosi nam koverte raznih veličina, boja i sadržaja.

Karakterističan zvuk njegova motora, ja koji sam pomalo nagluh, čujem već čim skrene u moju ulicu. Tada pomalo adrenalin raste. Hoće li stati, neće, ima li kakva preporuka, nema, motor se ne gasi, dobro je. Jes brus ugasio je motor. Hoće li pozvoniti na vrata, neće, hoće, ding-dong, e jebi ga. Što sada, otvoriti mu ili ne. Ako ne otvorim ostavit će mi onaj žuti listić s obavijesti. Tada moram na Poštu, a onaj lik u Pošti nikako da shvati da se neke stvari rade diskretno. Neee, on mora glasno najaviti:-„Gospodine, imate sudski poziv, molim vas ovdje potpišite, očito niste platili račune“. Njega bih sa takvim guštom nabio u onu masnu facu i poizbijao mu sve zube tako da bi ga moj zubar Jura kirurški obrađivao danima.

Današnji poštari postali su vjesnici loših vijesti. Samo nose ovrhe, račune, kamate i neke pizdarije „lopovskih“ robnih centara o velikoj ponudi i velikim sniženjima. Postao mi je već ritual da uz opomenu iz banke listam i ponudu robnog centra sa velikim popustima i ograničenim količinama ponuđenih artikala. I dok tako čitam ponudu, primoran sam raditi nekoliko stvari. Posrkati kavu, pušiti cigaretu, čitati ponudu i ujedno se brzo oblačiti da ne bi zakasnio u robni centar da još uhvatim pokoju stvar iz ponude. Pa to se ne smije propustiti. Naravno u robnom centru nikada ne znaš što je na ponudi pa kupuješ bez veze. Pošto sa sobom ne nosim onaj letak na kojem su popusti (od sramote da me ne bi vidio netko od poznatih pa da me ogovara da kupujem robu na sniženju), kupujem stvari koje mi zapravo niti nisu potrebne. Pardon, osim šampona za kosu koju ruku na srce više niti nemam, a i ovo malo što imam nakon pranja sa tim šamponom dobijem perut, ali koga briga, pa na sniženju je.

Pogađate, kupljenu robu plaćam karticom na kojoj sam spizdio kompletan dozvoljeni minus i malo preko toga. Tako, za par dana dolazi mi moj poštar sa kovertom u koje joj me banka obavještava da sam opet, po tko zna koji puta izigrao njeno povjerenje. Opomena me košta dvjesto kuna, rok plaćanja osam dana, a nakon toga slijedi blokada računa i ovrha.

Danas očekujem poštara sa onom omraženom plavom kovertom. Uši sam naćulio kao zec ne bi li čuo zvuk poštarova motora. Ovako nagluh možda ga ja promašim, ali uvježbao sam ja moga psa Jacka da i on zamrzi poštara. I on osjeća da se nešto zbiva. Naćulio je uši, čim zareži to je znak,IDE POŠTAR ZAKLJUČAVAJ VRATA.

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag