PORTAL PRESSUM

Stjepanove muke po Marku

Zanimljivosti
2015-04-15 05:45:49

Piše Stjepan Krznarić

Prije tri tjedna sam otišao u finu pogledat kaj je to s oprostom dugova. I užasno jako žalim tu odluku, najjače na svijetu ju žalim. I bljuje mi se. I nemrem skužit ovo govno u koje živimo, nemrem.

Žena u fini mi je rekla da mi je od svih dugova 6 soma u zastari (iako ih i dalje pokušavaju naplatit, dok ne dođem i ne dokažem da su u zastari uz papire koje sam dobio), da imam oprost duga od 2300 kuna prema tele 2 i da za ostalo moram u holding. Rekoh dobro. Učinit ću to.

Kako mi je vadila sve te podatke mi je pripomenula da bi bilo dobro da si otvorim zaštićeni račun, jer sad i mi honorarci možemo imati zaštićeni račun. I to ne dvije trećine, nego puni iznos do svote od 3600 kuna mjesečno. Bio sam u šoku. Pa da li je to stvarno moguće? I žena mi deset puta ponavlja "da", jer nisam vjerovao da je moguće. Naravno, nije moguće.

Odem iz fine u poreznu upravu, tamo mi super neljubazna žena koja traži da radim njen posao na jedvite jade da potvrdu o visini (nepostojanju) prihoda uz "pa dobro, gdje da ja sad nađem da je to za zaštićeni račun, GDJE?", preko "gospon, ja vam to nemrem" do "a, evo ga u desnom kutu ekrana", a sve uz iznimno optuživački ton. Vratim se u finu. U fini me upute u banku. Odem u pbz i otvorim račun. Odem u finu i otvorim potvrdu o zaštićenom računu. Vraćam se u pbz pitat dal je to to. Je. Vraćam se u finu pitat dal je to STVARNO to. Je. Dajem fini podatke od Zampa i huzipa tako da mi isti mogu uplatiti zaostale honorare na zaštićeni račun.

Nosim podatke o zaštićenom računu u zamp. U zampu govore da je sve u redu, da će uplatit novac. Ja sretan kao djetešce jer mislim da me po prvi put u životu birokracija nije pojebala u guzicu. Djetešce kažem, stvarno. Ali avaj.

Jučer dolazim u pbz po karticu i prvo na kaj naletim je "gospodine, vaš račun je blokiran i sredstva na njemu su ovršena". Slom. Ne vidim na oči, plačem u mozgu, izlazim iz banke, vičem, mrzim, plačem u pluća, ne čujem na ušesa, imam žilu na čelu, imam žilu u mozgu, vičem, želim mitraljez, nemam mitraljez, mrzim, vičem na telefon, vičem na prolaz, vičem na bankomat.

Ulazim u finu. U fini rade neuljudne i neinteligentne BABETINE ISUSOVE SMRTI RASPADAJUĆEG HITLERA NA PSU SA EBOLOM i ne daju mi da postavim ni jedno pitanje. Pokušam postavit pitanje, ali krvava baba stalno ponavlja iste fraze i ne sluša me. Zaštitar me prati gdje god idem, jer misli da će morat djelovat iako samo pitam pitanja. Pitam zašto mi je novac ovršen ako je uplaćen na zaštićeni račun.

"Gospođo, dozvolite mi da dovršim pitanje" - vapim
"Je kaj vam ja mogu, to vam pebeze..." - ponavlja ona
"Gospođo, MOLIM VAS, dajte mi da postavim pitanje" - vrištim u sebi, relativno mirno progovaram
"PEBEZE VAM JE..." - urla babetina

Ne odgovorivši ni na jedno moje pitanje, baba nastavlja bit neugodna. Zaštitar stoji tri metra od mene. Želim da udari babetinu, želim zaštitu od babetine. Ona je tu ne bi li pomogla, ali ne pomaže. Zaštitar se pravi kao da je tu slučajno. Kao i onaj brkati tip koji me već godinama prati po konzumu nadajuć se da ću pokušat ukrast nešto. Nikad ne ukradem, ali namjerno idem cik cak kroz alejice, ne bi li se sjebao i sreo se sa mnom na krivi način u jednom momentu.

Vičem. Idem nazad u banku.
Jedini ljubazni čovjek na svijetu mi govori kako mi želi pomoći, ali kako je šefica otišla doma i da dođem sutra u 9 ujutro. Ne spavam cijelu noć, vrtim se i proklinjem jebeni sustav u kojem živimo i u kojem uopće postoje banke, novac, siromaštvo, fina, zamp, ebola, koka kola, mtv, geordie shore. Zaspim u pol 6, taman da budem zombi u banci.

Dočekuje me isti simpatični čovjek i vodi svojoj šefici. Ništa se ne može napraviti, fina je kriva. U međuvremenu zovem zamp. Tamo kažu da je fina kriva. U fini kažu da je zamp kriv. Žena mi govori da je to nemoguće, zove svoju šeficu. Isti zaštitar je opet 2-3 metra pored mene. Kao slučajno. Razgovor sa ženom je u najmanju ruku vrhunski. Prvo, uopće ju ne zanima zašto sam došao, ali UOPĆE. Pita me sve osim stvari po koju sam došao. A došao sam pitati zašto mi je honorar uzet, a ne isplaćen na zaštićeni račun. Ne zanima ju to. U zampu kažu da njihovo računovodstvo nije dobilo te upute. Prva žena u fini kaže da su im poslali TOČNE upute. Njena šefica nije zainteresirana.

"A kako ste si do sad isplaćivali honorare, OD ČEGA VI ŽIVITE?" - učiteljski će ona

"Prenio sam prava na prijatelja i isplaćivao si preko drugih ljudi" - ne sumnjajući odgovaram ja

"Pa vi lažete! Vi ste lažljivac! To je ilegalno! Vi ste kriminalac!" - jebem ti isusovu mater će ona

"Gospođo, upravo sam vam rekao kaj sam radio, dakle, ne lažem" - nastavljam

"To je kriminalno djelo, vi lažete! VI LAŽETE!" - nastavlja retardirana glupa kurva

Priča o tome kako mogu dobit samo 2/3 honorara, da nije meni nitko rekao da nije tako, da sam glup, da ne znam kaj pričam, etc. Odlazim do prve gospođe i pitam kome se mogu obratit. Šalje me voditeljici poslovnice. Kucam, ulazim. Ljubazan, ali potišten.

Naravno, ona nalazi nekakve nepravilnosti u logovima, ali opet mene optužuje.

"Sad su vam svi krivi za ovu situaciju, jelda? A zašto ste uopće u blokadi? Ne bi o tome razmišljali malo, jelda?" - Milanovićki će ona

"Gospođo, molim vas, samo mi recite kaj se tu dogodilo" - kumim

"Nisam vam ja kriva za ovo, sami ste si krivi" - pričajuć na telefon s prijateljicom, kćeri, tri kolegice i tajnicom će ona

"Gospođo, MOLIM VAS, kaj se dogodilo?"

"Evo, mi smo zampu poslali sve, evo dokaza" - dolazi kolegica s dokazom da su zampu poslali moj zaštićeni račun skupa sa UPUTAMA da mi se novac uplati na taj račun

U zampu se ograđuju. U pbzu se ograđuju. U fini se ograđuju. Svugdje se ograđuju. Nitko nije pogriješio.

Ironija svega je da je iznos koji mi je skinut skinut po ovrsi koja mi ulazi u oprost duga. Tako kaže fina. Tele 2 sad tvrdi da mi taj dug nije oprošten, iako fina tvrdi da je. Svi lažu, kradu i bivaju govna. Izašao sam van iz fine i kupio Ciganki dva peciva u lokalnoj pekari, a onda se naslonio na auto i pio odvratnu kavu iz dubravice i razmišljao o kupnji mitraljeza.

Državo. Jebao ti bog Isus mater u pičku da ti jebao. Za inicijalni dug od oko tisuću kuna sam već dao preko sedam tisuća kuna. SEDAM TISUĆA KUNA. To su kamate. Nikad nisam dobio niti račun, niti opomenu. Ništa nisam dobio. I ništa ne mogu. Kako su mi rekli "jednom kada je aparat pokrenut, ništa ne možete". Nemam prava kao građanin. Imam samo dužnosti. Nagovorili su me da otvorim zaštićeni račun, da bi mi onda sav taj novac uzeli. Imao sam druge načine za isplatit si taj novac, al rekoh ajde, idem imat svoj račun. I nemam ga više, i taj je blokiran. Mrzim te, jebeni svijete usrani govnarski birokratski. Mrzim te, državo koja si tu birokraciju digla na posebni pijedestal.

Ni to malo novaca koje trebam za preživjet, a koje sam zaradio, nemrem dobit. Jer zašto bi. Dobro je onima kojima je novac bitan. Kojima je pozicija bitna. Kojima je moć koju kupuju pozicija i novac bitna. A ak želiš imat taman da imaš za duhan, nešto goriva i kavu, pušiš mrtvi kurac. Jer nisi bitan član društva. Jer nisi ambiciozan. Jer ne stremiš gutanju govana da bi pokazao svoju novu obleku, auto ili se pohvalio skijanjem. Jebem ti jeftin, površan, usran i nebitan život. Broj sam. Svi smo broj. Broj koji je više ili manje dužan ovom društvu, u očekivanjima ili novcima. Ono kaj je tužno je da se većina pomirila s tim da je samo broj. Broj koji tuku, siluju, muče i vrijeđaju. I takvi ćemo i krepat. Nebitni, sami, siromašni i jeftini. Serves us right.

umag  tz umag