PORTAL PRESSUM

Kolimna Sabotaža: POZDRAVITE VAŠU MAMU

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2016-05-09 06:01:31

Kako to obično biva, kada si na vlasti sam kreiraš svoj timing. Došavši u njen ured dočekala me je mlada tajnica jedva odbijena od mamine sise iako su njezine već bile onako poprilično bujne, ili kako ja to znam reći, taman. Ali s obzirom da ja nisam pedofil, tu sam činjenicu skoro odmah zanemario.

-„Joj vi ste već došli? Morati čete malo sačekati direktorica je otišla na Cill aut party, brzo će doći“.
-„Aha, otišla je na đabalebarenje“? Mlada dama čudno me pogledala. – „Znate, u moje vrijeme ovo što vi zovete Chill aut party zvalo se đabalebarenje, a kako drugačije nazvati ležanje na ležaljkama, slušanje neke bezvezne muzike za smirenje živaca i zajebavanje konobara, samo što ste vi mladi za to osmislili neku stranjsku riječ da bi svom neradu dali notu nečega posebnog“. U očima sam joj mogao pročitati da me stjerala u onu maminu stvar iz koje sam izvirio. Pomislih, ako joj je direktorica tako bistra i pametna kao ona smutiti ću je za pola sata.

Tada se pojavila i direktorica. Niti ona nije bila puno starija. Rane tridesete po mojoj procijeni ili možda kasne dvadesete kako mi se kasnije predstavila. Kod žena nikada to nije sigurno.

Odlučio sam odmah stvar preuzeti u svoje ruke. Kod gastro dijela nije imala primjedbi. Dapače, čak je i prihvatila neke moje sugestije. Naravno, pa tu sam bio na svom terenu. Koliko sam ja mesa i ribe pojeo u životu ti njeni  vrtićki kuhari nisu još imali vremena  pripremiti.

Kod zabavnog dijela u samom začetku smo se počeli razmimoilaziti. Zapravo ubrzo sam shvatio da samo gubimo vrijeme. Ja šumom ona drumom, dok mi jednoga trenutka nije rekla da mi stariji imamo dobre ali zastarjele metode i da nas je vrijeme pregazilo. Neprimjetno sam stavio ruku na venu i počeo odbrojavati otkucaje srca. Izbrojio sam oko 150 u minuti, tlak je je skočio na 200, a to je trenutak kada gubim kontrolu zdravog razuma. Tada počinjem nekoltrolirano braniti svoju poziciju bivšeg Alfa mužjaka. Svi moji fini maniri bečke škole prestaju da postoje i u meni se budi onaj osjećaj kada i po cijenu života moram braniti ovih svojih pedeset i koju,vrijeme u kojem sam krvario i znojio da se dokažem i pokažem.

Osjetila je i ona da je malo pretjerala, valjda joj je moje brisanje oznojenog čela dalo na znanje da se sprema frka. Nije ona baš bila naivna. Pa na tom jebenom fakultetu su i nešto naučili. Psihologija upravljanja ljudskim resursima jedan je od kolokvija, valjda, a tu je ona imala čistu peticu.
-„Idemo prošetati do našeg rancha. Znate tu držimo konje za turističko jahanje. Voljela bih čuti neki vaš dobar savjet, nisam baš zadovoljna kako se to odrađuje“.
-„ Kažete konja, e tu sam na domaćem terenu. Konje obožavam, a puno puta sam se i tako osjećao“. Nisam mogao sakriti svoj cinizam.

Ponovo sam primijetio da je već spomenuti kolokvij redovito pohađala. Uhvatila me ispod ruke što mi je posebno bilo drago. Prošpancirati sa ovakvim komadom kroz hotel, pa šetnicom do rancha bilo je nešto što se ne može platiti. Samo jebeš ga, što mi to vrijedi kada me nitko od ove moje škvadre ne vidi, oni sada u Ribarskom igraju šah i karte, mulci. Barem da sam poveo nekoga od njih sa sobom.

-„Evo ovo su naše kobile. Imamo nekoliko Apolusa, Posavskih hladnokrvnjaka i Lipicanaca. Kastrati su nam se pokazali kao najbolji za turističko jahanje. Na te riječi nešto me žignilo u donjem dijelu abdomena. Gledao sam u te tužne oči Kastrata.

-„ A ovo je Cezar, naš Pastuh u mirovini. Pogledajte ga samo što je lijep. Njega držimo samo iz sentimentalnosti. Ali bojim se da nećemo moći još dugo. Znate, njega je vrijeme pregazilo. Skup nam je za održavanje a ništa ne radi. Na žalost uskoro će i on u klaonicu. To vam je zakon tržišta i kapitala“.

Na te riječi, uz žigosanje iz prepona, osjetio sam i naglu glavobolju. Bio sam ljut, ogorčen. Zar ovakav primjerak rasnog Pastuha koji je godinama radio, pravio potomke. Zar njega u kojeg je bila zaljubljena svaka kobila koja ga je ugledala, pa i šire, jednostavno poništiti kao da ga nikada nije ni bilo. Njega, od kojeg još mogu učiti mnoge generacije mladih konja. Samo zbog financija, tržišta kapitala i jebene mlade direktorice kojoj umjesto da uživa u pogledu kitojka kojeg je upravo izbacio u punoj veličini valjda osjećajući što mu se sprema i kao da želi poručiti „ja još mogu“, njoj se cifre motaju po glavi.

Gledajući Cezara vidio sam sebe. Rekoh joj da mi baš nije nešto dobro i da predlažem da se ponovo vidimo kroz nekoliko dana. Vraćajući se do moga auta upitao sam ju kako joj se mama djevojački preziva. Njeno prezime mi nije govorilo ništa, ali ja sam se samo zagonetno nasmiješio što njoj nije promaklo. Nakon pozdrava, odlučio sa posijati crv sumnje. –„I da, molim vas, POZDRAVITE VAŠU MAMU“.

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag
On Sir Richard Francis Burton`s Trail - Atlas Rabac