PORTAL PRESSUM

Kolumna Hrvoje Silov: 561 stepenica

Kolumna Hrvoje Silov
2016-06-04 12:07:49

561 ...stepenica. Stube Petra Kružića ili u Rijeci poznate kao Trsatske stube.

Praćene urbanom legendom kako ih je nemoguće prebrojati jer se svake noći pojavljuju nove i nestaju stare.
Ali Wikipedija ne vjeruje u mitove i price... samo egzaktne podatke... otuda i broj iz naslova...
 
Prošao sam ih samo jednom u životu. Na rođendan prošle godine... 4.11...  Nizbrdo. Jako pijan. S još pijanijim najboljim prijateljem. I...
još je gore nego uzbrdo... pogotovo u tom stanju. Lijepe su. Harry Potter-ovski mistične... pogotovo u 2 ujutro... polumračne... dok s burom za leđima tražite svaku sljedeću stepenicu... nastojeći ne postati dio još jednog prokletstva vezanog uz njih...

Jučer me ujutro s buđenjem na mobitelu osim poruke nove prijateljice za ljepši početak dana dočekala i obavijest Viber-a kako se bivša ljubav pridružila njihovoj usluzi. Riječi za opisati grop u grlu nema. A ni za ono što sam napravio kada je od iste stigla poruka da je dodam u kontakte. Vjerujem tj. siguran sam u to da je i njoj kao i meni nakon pročitanog teksta koji sam odaslao kao odgovor prisjeo dan... tjedan... a možda i mjesec...
 
Ostatak sam nekako preživio...čekajući noć...smirenje...snove...tražeći okupacije u promatranju ljudi...

Pukla je i neka cijev pred kućom... Za razliku od šljakera koji su to došli popraviti Ben je bio oduševljen svim tim košmarom i rupom punom blatne vode... Karma.

Kad je završila sva gungula vratio sam auto u dvoriste...i potegao klizna dvorišna vrata...izgubljen u mislima...ne pazeći na detalje... I možda bih na vrijeme skužio vodilicu zatrpanu kamenjem. Možda bih stigao i reagirati na prvi udar... No nisam... I poskočila su...izletjela iz svih mogućih graničnika...te me poklopila...djelomično...zahvaljujući činjenici da se i hauba auta našla na putu.

Našao sam se u sekundi u sjedećem položaju s 4 metra ograde u krilu... Pogledao auto te štetu na njemu...i shvativši da sam potpuno neozlijeđen legao na leđa...  Pogleda uperenog u nebo... Prazan... Zatupljen svim sranjima proteklih godina...

Možda minutu...možda 15...glas susjeda me prenuo... ''Hrvoje šta radiš?''

''Drkam'' - pomislih i prešutih...

Obožavam ljude koji su malo sporiji u shvaćanju. NE! (sarkazam)

Vratili smo sve na svoje mjesto...namjestili...rezimirali štetu...

Rano sam legao...umoran od dana... 23:00. I digao se jutros u 5. Skupa s zorom...

Izbacio hrskavca u njegov jutarnji đir po susjednim vrtovima (fini gospodin nikada ne zalijeva naše dvorište)...i vratio se u krevet. A nisam smio. Jer uvijek tada sanjam. I tako je i ovog puta bilo.

Sanjao sam nju. Nekoliko nas...dva tri auta...poslovno putovanje ili nešto slično...svi službeni i fini... Pravili smo se da se ne znamo...do pred kraj dana...kada su se sreli pogledi...i vratio se osmijeh koji je rekao sve... Ali...kao da je sve bilo popravljeno...riješeno... I onda neki aquapark... Sami na vrhu biramo u koji tubus ćemo uskočiti...s ponekom nježnosću...goli... No ona deset godina mlađa...

Čudni osjećaji po buđenju. Tuga. Ljutnja. Nevjerica. Podsvijest. Tako jebeni neprijatelj. A taman tu i tamo nadođem sebi.

Otkud stube u cijeloj ovoj priči? Mislim da sam se počeo zbilja penjati njima... I tu i tamo zastanem na pokojem portunu da se odmorim...i vratim snagu...pitam čašu vode... Šta je na vrhu? Koliko ih je? Pošto je očigledno da se broj mijenja stalno? I hoće li me ti udari bure često vraćati unatrag?

Ne znam... Treba li mi nova žena da u potpunosti zaboravim prijašnju? Ili povratak na Helex da zaboravim osjećaje? Ne znam...ali ''pomaknut'' jesam.

Hrvoje Silov