PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: TEŠKO JE BITI FIN

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2016-06-11 12:12:33

Nekada su se djeci za rođendane, imendane, te razne blagdane darivale knjige. Za one mlađe, bajke, a za one starije bon-ton. Pravila lijepog ponašanja bila su vrlo važna za obitelj. U mladosti, ustati se starijoj osobi bilo je normalno. Ne pamtim, iako sam nekoliko godina putovao autobusom i tramvajem u školu, da sam ikada sjedio. Normalno je bilo sjedalo prepustiti starijoj osobi. Kada sam već pomalo porastao i kada su se u meni počeli buditi oni muški nagoni, taj dio odgoja mi je samo išao u prilog. Mladoj dami uzeti kaput, pridržati stolicu dok sjeda, natočiti koka kolu u čašu, zapaliti joj cigaretu. To je bilo sasvim normalno. Dok se mnogi nisu znali služiti vilicom i nožem, jesti zatvorenih usta, ja sam već bio veteran u tome.

Nije tome presudilo to što sam morao naučiti knjigu bon-tona napamet, već je presudila „drvena pedagogija“ moje mame. Nakon što bi prošao njenu „obuku“ lijepog ponašanja, nikada mi poslije nije palo na pamet da se ponašam nepristojno. Njena metoda je bila učinkovitija nego metoda bilo kojeg NATO instruktora. S njom ti nije bilo zezanja. Ono što je ona naumila da ostvari, to je i ostvarila. Sjećam se jedne zgode, kada je išla kupiti auto.

Bile su to godine kada se auto morao uplaćivati unaprijed i po godinu dana. Neki sretnici su ga dobili u roku, a neki su morali čekati i dvije, tri godine. Došavši u autosalon, koji je imao parking veliki kao aerodrom i na kojem je bilo stotine novih automobila, koje je ona odmah primijetila, zatražila je razgovor s direktorom. Naravno, direktor joj je objasnio da mora uplatiti, te da će nakon nekog vremena, a najduže za godinu dana dobiti svoj auto. Na upit, čiji su to silni auti na parkingu, direktor joj je objasnio da su ti auti također uplaćeni ranije, te da čekaju svoje nove vlasnike. Pokušala je ona i sa „mitom“, ali nije išlo (valjda je malo ponudila). Na kraju se morala pomiriti s tom činjenicom da valja čekati.

Dok je uplaćivala na blagajni, blagajnica nije skidala pogled s nje. Mama, već pomalo iznervirana nije mogla izdržati.        
-  „ Dobro gospođo, što vi toliko buljite u mene“?
-  „ Ma vi ste mi jako poznati, a ne mogu se sjetiti od kuda vas poznajem“.
-  „ Možda s televizije“! Našalila se mama.
-  „ Vi radite na televiziji“? Navalila je blagajnica.
-  „ Ne, ja sam upraviteljica ženskog zatvora“.

Blagajnica je samo problijedila, naglo se ustala i rekla mami da sačeka. Vratila se nakon desetak minuta u društvu direktora, koji je nosio u rukama neke papire.
-  „ Gospođo, vi zaista imate sreće. Upravo nam je jedan kupac otkazao preuzimanje auta, pa u koliko želite, možete odmah odvesti auto“. Mama nije niti pokušala da im objasni da ona nije upraviteljica zatvora, osjećala se moćno, vlast je vlast, a slast je slast, otpjevao je Đole u svojoj baladi. Vjerujem da ju je blagajnica sanjala još noćima, biti blagajnica a ne omrsiti se malo, to je kao biti pčelar a ne polizati med.

Parola, druže snađi se, oduvijek je bila aktualna. Još ako je bila dobro umotana u celofan, s dozom šarma i pristojnosti, to je bila dobitna kombinacija. Tako je i moj moto bio oduvijek, „lijepa riječ i željezna vrata otvara“.

Moj prijatelj Miro je nekada bio jako nestašan omladinac. Pričalo se da se nekada bavio raznim nečasnim zanimanjima. Nas dvojica o tome nikada nismo pričali. Sada je bio porodičan čovjek i imao je svoj odvjetnički ured.
Prije nekoliko godina došao mi je u goste. Nismo se vidjeli godinama. Bio nam je to povratak u mladost.

Glupirali smo se kao mala djeca. Nabacivali smo se strankinjama na plaži, jurcali gliserom po moru. Izlazili navečer bez supruga u grad.

Toga vrelog ljetne dana na parkingu trgovačkog centra, moj prijatelj Miro i ja, nakon što smo kupili najveću lubenicu koja se mogla naći, u povratku prema autu, primijetili smo na podu novčanik.
Bila je nesnosna vrućina. Nas dvojica, radovali smo se „ubijanju“ u lubenici.
Miro je odmah podigao novčanik, a ja sam ispred sebe primijetio mladu damu, oskudno obučenu kako to i priliči njenim godinama i vremenskim uvjetima.
- „ Oprostite, da nije vama ispa ....“. Upro sam prst prema njoj, kada se ona okrenula, moj prst našao joj se na sisi.
- „ Što je stari ćelavi, debeli perverznjak? Da ispale su mi sise, pa što onda. Daj bježi opaliće te srce".
- „ Ali oprostite, samo sam vam htio reći da vam je ispao novčanik“.
Tada joj je bilo fakat neugodno. Počela je mucati, nespretno se izvinjavati. Pošto je lubenica bila jako teška, samo smo se nasmijali i otišli.

Miro nije vozio u pravcu kuće, na moj upit kuda sada idemo, Miro je odgovorio:
- „ Nakon ovog tvog uboda u sisu odlučio sam da te, u njeno ime, počastim ćevapima i pivom“.
- „ Kako u njeno ime“?
- „ Pa vidi, kada se ona počela dernjati na tebe, ja sam malo zavirio u novčanik, kada sam vidio da je puna love, ja sam na brzinu izvukao 200 kuna, zbog deranja, izvukao bih ja 500 ali odbio sam ti 300 na ubod u sisu, onako, kao tjelesna bol“.
- „ Miro, znaš da ne odobravam ovaj tvoj čin, ja sam jedan jako fino odgojen muškarac, ali jebiga, ponekad TEŠKO JE BITI FIN (a i pošten).

Franjo Sabo

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag