PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: NATURISTIČKE ZGODE I NEZGODE, KURO DOKOLJENKO

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2016-08-10 05:47:20

Bližio se kraj turističke sezone. Već do tada, pobrao sam sve lovorike, iza mene bila je uspješna turistička sezona. Bio sam šef komercijale izleta, što bi rekli na tečnom „hrvatskom“, Chef – excursion manager ili tako nekako. Smiješilo mi se   mjesto direktora agencije, a bilo mi je tek nešto manje od 30 g. O meni su tada, u turističkim krugovima, pričane „bajke“. Mlad, poduzetan, svestran, radi 20 sati dnevno. Danas mogu priznati da je istina od svega toga bila samo da   sam još stvarno bio mlad. Ostalo? Ma ostalo je čista sreća, ili još bolje foliranje. Vrlo rano sam shvatio kako funkcionira ljudski mozak. Čovjeku reci ono što on od tebe želi čuti. Nemoj biti ulizica, prikaži se kao „borac“, permanentno traži od pretpostavljenih da ti daju ono što ti, realno, u tome trenutku ne mogu ispuniti. Svako toliko, na kolegiju ih posjeti na to.

Imao sam sreću da mi, na jednom seminaru, cimer bude „stari“   turistički vuk koji je zanat ispekao u Poljskoj, u kojoj je godinama bio predstavnik naše tvrtke. Bilo je to na početku moje „turističke karijere“. Cimer je bio pametan čovjek. Nikada neću zaboraviti njegove riječi koje su mu i kasnije puno pomogle u nekim drugim poslovima koje sam radio. – „ O svom sugovorniku moraš znati više nego što on zna o tebi. Saznaj mu ime supruge, djece, rođendane, navike, hobije. Kada to znaš on je „tvoj“. Danas mogu reći, da mi je to bio jedan od najkorisnijih savjeta koje sam ikada dobio. Na žalost, „moj cimer“ je otišao u mirovinu s istog radnog mjesta, nikada nije napredovao, imao je jedan porok, alkohol. Pričalo se da su tri Rusa umrla pijući s njim. Ja osobno vjerujem u tu priču, naime, Dragec ( tako se zvao), bio je Zagorac.. To me podsjetilo na onaj vic o Američkom biznismenu koji je, kada se vratio s turneje kolegama pričao o svojim doživljajima na turneji. – „ U Moskvi sam se odlično proveo s kolegama Rusima, toliko smo pili da sam skoro umro, onda sam drugi dan otišao u Hrvatsku, u njihovu regiju Zagorje, tamo sam s kolegama toliko popio da mi je bilo žao što nisam umro u Rusiji“.

Kraj turističke sezone trebao sam začiniti nečim što još nitko u mojoj agenciji nije napravio. Treba „lansirati“ izlet „bombu“, nešto o čemu će svi pričati. Brod za Veneciju bio je još na vezu u gradskoj luci. Posljednji izlet jedva je pokrio troškove. Znao sam da će „moja zvijezda“ izgubiti dio sjaja u koliko ne osmislim nešto cool.

Vozeći se autom prolazio sam kraj poznatog nudističkog kampa, sjetio sam se jednog prijatelja da tu radi pa sam odlučio da ga posjetim. Na ulazu u kamp, primijetio sam neobičnu vrevu za to doba godine. Prijatelj mi reče da su odlično popunjeni. Odluka je pala istoga trena. „Vozimo nudo Veneciju“. Odmah sam iz njegove kancelarije poslao faxom obavijest drugim agencijama o „raspisu izleta“. Subota je dan D. Nisam puno brinuo o isplativosti, imao sam još „lufta“ da eventualni gubitak, troškove na kopnu   preknjižim na druge predmete sa velikom razlikom u cijeni, a tu sam bio „mačak“.

Booking je bio odličan. Imao sam oko 450 „nudista“ na brodu. Sve je odlično krenulo. Nakon isplovljavanja, svi su se razgolitili i „uživancija“. Moja ekipa i ja, otišli smo u saloon popiti zasluženu kavicu. Ma, golotinja nas i nije toliko palila, pa mi smo ipak turistički djelatnici. Nagledali smo se mi svega i svačega. A ruku na srce nisam ni vidio nekog „komada“, sve neki „bapci“.

Uživajući u kavici, prepričavali smo kako sam se ja brojeći putnike, po naređenju milicajca i carinika, dva puta vraćao na 201, 202,203. Naime, brod je bio registriran za 350 putnika, a mi smo ih imali 100 više. Dok smo bili u veselom raspoloženju, u salon je uletio dežurni vodič, sav blijed. –„Ljudi, ovvvo mmmorrr ate vvvidjeti“. – „Što je, da nije opet neki pijani Čeh skočio s broda“?? – „Nee, ovo je strašno“. Izletjeli smo iz saloona, s gornje palube spuštao se „momak“, u kasnim tridesetima, zgodan crne zalizane kose. Do tada sam mislio da sam vidio sve, ali pogledavajući njega, to je bilo „strašno“. „Dokoljeko“ se klatio u svoj svojoj veličini. Ženske na brodu su brisale oznojena čela, stavljale su se tamne naočale, tri „bapca“ su ga pratila u stopu.

Mi muški smo se povukli na rezervne položaje. Bio je muk, obuzela nas je nelagoda. Tada je jedan kolega počeo s teorijom, da On nije zdrav, da je to bolest, da nema on toliko krvi itd. Ma nije ga nitko ni slušao. Prvo što mi je palo na pamet, e da mi je tako nešto, pa da Ga pronosam samo par dana. Vrag mi nije dao mira, pogledao sam spisak putnika. Švabo, Englez?? Neee, bio je Talijan. Rikardo Zappatta iz San Dona Di Piave, ulice se više i ne sjećam, ali sjećam se da su njegove generalije bile adekvatne dužini (i širini) ..........

Dok sam ja proučavao njegove podatke palo mi je na pamet kako ime može predodrediti životni pravac neke osobe. Rikardoooo, kako to gordo zvuči, a ja Franjooo, pa sigurno da mu ja s takvim imenom ne mogu parirati, što parirati, ne mogu mu ja ...... I dok sam ja tako žalio nad svojom (ne)srećom po pitanju imena začuo se strašan krik. Izletio sam na palubu. Oko Rikarda skupile su se žene. Pomislio sam, perverznjak, silovatelj i tko zna što već. Progurao sam se do njega. U sebi sam ponavljao sve pogrdne riječi koje sam znao na Talijanskom, a i Njega sam mu imao namjeru spomenuti. Kada sam se konačno „probio“ do Rikarda, primijetio sam da je problijedio, pozelenio. Nije mi odmah bilo jasno što se dešava, a onda sam primijetio jednu gospođu kako leži ispod njegove klupe na kojoj je sjedio. Već sam pomislio da su u tijeku neke „nudističke igre“ ali bilo mi je e sumnjivo Rikardovo ponašanje. Jedna gospođa mi je objasnila da su Rikardova jajca propala kroz prostor između dvije letve na klupi, pa su otekla, a dotična gospođa koja leži ispod njega pokušava „podmazivanjem“ da ih progura nazad. Bilo je tu svakojakih „podmazivanja“, dodavale su se razno razne kreme. Svaki pokušaj vračanja jajaca u „normalno“ stanje proizvodilo je kod Rikarda nove i nove jauke. Mi muški smo se povukli u stranu i promatrali događanje. Likovali smo. Kolega koji je u salonu govorio o tome kako je Rikardo zasigurno teško bolestan i dalje se trudio da nas svojim glupostima utješi.

Jadni Rikardo, toliko je počeo vrištati, nakon što se On „probudio“ u svoj svojoj veličini da je sa zapovjednog mosta sišao i kapetan broda. Kada je kapetan vidio što se dešava, naredio je jednom mornaru da „pajserom“ izvali letvu. Rikardov zadnji krik stopio se sa zvukom „brodske sirene“. Venecija na vidiku. Koga briga, moje naturistice su i dalje pokušavale da kremicama, ledom i ostalim đakonijama ublaže Rikardovu „bol“.

Rikarda više nismo vidjeli, iako je imao dvosmjernu kartu, mislim da je uhvatio prvi vlak za San Dona Di Piave. Pouka ove priče može biti samo jedna. Pazite kakvo ime dajete svom djetetu.

Franjo Sabo

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag
On Sir Richard Francis Burton`s Trail - Atlas Rabac