PORTAL PRESSUM

Kolumna Adriano Šćulac: Glumci

Kolumna: Adriano Šćulac
2016-09-02 12:39:55

Ljudi ima svakojakih. Crnih, bijelih, žutih, kosookih, mršavih, krupnijih, debelih…i da ne nabrajam. To je naša vanjština vidi se i čemu je skrivati, jer svi smo isto vrijedni, zar ne? To nam nije potrebno niti trebamo skrivati.

Nešto što mnogi skrivaju je nutrina, ono kako se osjećamo, jer se to ne da i ne može sakriti, mada mnogi to čine. Teško je ili nemoguće sakriti ono kako se osjećamo, jesmo li veseli ili tužni, pričljivi ili šutljivi, bolje ili lošije volje.

To mnogi od nas skrivaju, jer je valjda ok biti veseo i razdragan, a nešto ružno kad si tužan, kratko i jasno, oprostite mi na izrazu, u kurcu.

Neki sam dan na mom fejsbuk profilu, namjerno pišem fejsbuk kao naša, draga Ingrid Antičević Marinović, jer kad može ona  koja je u u Europskom parlamentu sjedila, mogu bogami i ja koji ovdje pišem. Tako ti ja na tom profilu napišem da sam u klincu i da nitko nije stalno veseo i radostan, nego ako to pokušava glumiti, a mora da je teško biti glumac u stvarnom životu. Nakon toga pitali su me neki kako to da sam u klincu i zašto to uopće pokazivati i pisati o tome. Ja pak pitam njih a zašto ne?

Zašto ne pokazati svoje osjećaje, a oni su različiti. Čemu ih kriti? Zašto se ne smijati kad nam se to čini, biti razdragan i veseo, ili biti plačljiv, tužan i loše volje kada se s razlogom ili bez njega tako osjećamo.

Zašto to ne pokazati, da nam nije do čega, nego se osjećamo kao iz naslove pjesme Alena Vitasovića «Niš mi se ne da».

Zašto bi trebali uopće biti uvijek pozitivni, veseli, nasmijani, razdragani.? Primjećujem da ima i takvih pa idu naokolo non stop s osmjehom na licu, izgledaju mi poput lutke, kao da nikada ne mijenjaju pozu usana, nego su im stalno razvučene.

Nisam od tih. Ne znam, niti želim glumiti, pa kada se ne osjećam dobro to i govorim i pokazujem. Loše sam i gotovo.

No tada redovito stiže pitanje. Što je, što se dogodilo, zbog čega? Kao da za to mora postojati razlog? Ponekad se jednostavno ne osjećamo dobro, a moramo izvršavati svoje svakodnevne zadatke, vide nas na ulici, u trgovinama na radnom mjestu, pa čemu skrivati, da nam nije dobro da smo u klincu, ali znamo da je to prolazno i već će sutra biti drugačije.

Zašto je «normalno» nekome reći da te boli ruka, noga, glava, zub….a nije normalno reći da te boli duša, ili da si depresivan. Zašto od toga većina pravi drame i to bi kao trebala biti neka sramota.

Živa smo bića, kažu da je čovjek najsloženije što postoji, a svaka ga budala može napraviti i to stoji. Baš od te «složenosti» i dolazi do toga da se ponekad u nama nešto «pomiješa» pa smo boljeg, lošijeg a ponekad jako lošeg raspoloženje.

Glupo mi je to skrivati i glumiti, pa što god netko mislio.

Životinje to ne čine. One pokazuju svoje osjećaje. Točno vidimo, kad je recimo pas veseo, skakuće, maše repom, ili kad je sasvim suprotno. Čak i tu imamo mnogo toga za naučiti, upravo od naših kućnih ljubimaca.

Ne želim naokolo hodati poput lutke s programiranim smiješkom, biti «veseli glumac», nego pokazivati osjećaje svakoga trenutka. Mislim da se tako najbolje osjećamo. Da budemo oni koji jesmo, ponekad radosni ponekad tužni, neki bi rekli i depresivni. S razlogom, a često i bez njega.

Bio sam nekoliko dana u fazi «Niš mi se ne da», zbog čega, samo svevišnji zna. Možda zbog čestih promjena vremenskih prilika i neprilika, možda što se nešto jednostavno «pomiješalo»?. Bilo kako bilo, volim sve ljude, no ipak malo više one koji pokazuju svoje stvarne osjećaje, jer mora da je užasno teško biti glumac van kazališnih dasaka ili filmskog platna. Tko to voli biti glumac svakodnevno, u stvarnom životu?


Adriano Šćulac

Izvor: OVDJE

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag
Travel Agency Atlas Rabac