PORTAL PRESSUM

Kolumna Dragan Purišić: Lice zla

Kolumna Dragan Purišić
2016-11-18 01:27:33

Ne pamtim godine u kojima se nisu događala zlodjela, a samo u posljednjih nekoliko vidim kako pojedine novine jezovitim porukama propagiraju linč posrnulih ljudi. Pokazuju nam, kako kažu, lice zla. Danas jednog, sutra drugog. Jesu li do sada to propuštali činiti ili s njima nešto nije u redu?
    
Kada se na naslovnoj stranici pojavi nečiji lik, umjesto jezovitog naslova bilo bi korektnije napisati: Gledate lice čovjeka koji je … Ukoliko je u redu da svima pokažu nesretnika, gledanjem njegova lica ipak nećemo vidjeti ono što nam žele pokazati - barem djelić zla. Svatko može postati sudionikom nereda, a zločinački poriv, znamo,  dolazi iznutra.

Koliko god je teško osobama pogođenima zločinom, toliko je lako promatraču izreći tešku osudu počinitelju.
 
Većina aktera teških nedjela nije odgajana da čini ono za što će kasnije biti osuđena, a manjina njih nisu bili promatrači ili žrtve nasilja u obitelji.

Jako bi bilo dobro imati  pravi uvid u stanje stvari; kako i zašto se događaju neredi, a idealno, kada bi potencijalni počinitelji uspjeli razaznati što ili tko ih  navodi na zlodjela. Da bi mogli razlikovati upravljaju li sami svojim postupcima ili ne, trebaju imati izgrađeno svoje ja, svijest o tomu tko su. Zakržljalost osobnosti glavni je krivac što netko lako padne pod utjecaj zla.

Od ranog djetinjstva potrebno je djecu osvješćivati s te strane. Mora im se govoriti, objašnjavati, hvaliti ih i upozoravati. Riječima, odnosom i djelom.
 
Kada se razviju s jakom spoznajom o sebi kao jedinki, posebnoj osobi, teško će u bilo koja situaciji  biti predstavnici zla.

Koliko smijemo osuđivati one koji nisu krivi za svoj (ne)odgoj?

Tužitelji se uvijek trude dokazati svjesnost počinjenja kako bi se izrekla najveća moguća kazna. Treba uvažiti mišljenja psihologa, ali se tu lako pogriješi. Bez obzira na predumišljaj i navodnu prisebnost, u pravom smislu riječi, onaj tko zlo čini, nikada ne zna što čini! Iako nam je ta činjenica jasna, ne želimo ju prihvatiti. Time bismo priznali poraz i činjenicu da nas je zlo sve nadmudrilo.
 
 Ne postoji mjerna naprava kojim bi se mogla izmjeriti tuga žrtvinoga kruga, ali to vrijedi i za obitelj osuđenoga.

Čemu prikazivati lice onoga koji nije razvio svoje ja. Njemu to ne može nauditi dok je u košmaru zbog neželjenih posljedica, a jednoj i drugoj obitelji se time zabija dublje nož u srce. Kada shvatimo da nije nemoguće da se na mjestu linčovanog nađe naš sin ili sestra, što bismo onda mogli reći?

Prošlost ne možemo promijeniti, ali ne sijmo mržnju! Fraza da se više nikada ne dogodi…samo nam zamagljuje vidik. Kao želja i nastojanje, odlična je, ali kao pouka ili poduka… Od kada je vijeka i svijeta, a to vrijedi i za ubuduće, zlo neće prestati uzimati svoj danak.
 
Što god se u društvu događalo, kakve god  u svijetu pojave nastale, dobar dio ljudi se ipak neće dati zbuniti jer u njima ostaje ono dobro, razumno, čovječno, božansko.

Dragan Purišić

umag  tz umag