PORTAL PRESSUM

Lino Červar: Praktički do pete godine života nisam progovorio ni riječ

Portreti
2016-11-23 10:41:32

Lino Červar (65) zahvalan je sugovornik. Osobu tako bogatog životnog iskustva koja je cijelog sebe i svoje znanje ugradila u najveće uspjehe hrvatskog sporta, uvijek se isplati pitati za savjet i poslušati njegovo viđenje aktualnih događanja. Červar je najtrofejniji hrvatski trener, s rukometnom je reprezentacijom osvojio zlatne medalje na Olimpijskim igrama (Atena 2004.) i Svjetskom prvenstvu (Portugal 2003.), sa Svjetskih prvenstava ima još dva srebra (2005. i 2009.), a dvije srebrne medalje ima i s Europskih prvenstava (2008. i 2010.). Ima Lino i dva srebra s Mediteranskih igara, jedno kao talijanski izbornik (1997.) i jedno kao hrvatski (2005.). Nije se zaustavio samo na sportskim uspjesima, bio je i zastupnik HDZ-a u Saboru pa nam je otkrio i svoj dojam o Andreju Plenkoviću

Od 2009. Červar je stanovnik Skoplja, vodi momčad Metalurga, a odnedavno je i izbornik makedonske rukometne reprezentacije. Upravo je proslavio 65. rođendan (22. rujna), no i dalje radi punom parom.

Kako se uopće Lino Červar našao u Makedoniji?

Iskreno, nisam ni razmišljao da ću ići u Makedoniju. Isprva je bilo malo nesigurnosti, ali sad mogu reći da je ovo sjajna dionica mog života, iskustvo u kojemu sam upoznao nove ljude, stekao divne prijatelje, a to se ničim ne može kupiti. Tako sam danas bogatiji čovjek!

U karijeri ste vodili talijansku i hrvatsku reprezentaciju, danas ste makedonski izbornik. Kako se motivirate?

Uvijek je to neki nov izazov, rukomet je moj život, uživam raditi s mladim ljudima, odgajati i stvarati nove rukometaše, ali ih ujedno i oblikovati kao osobe. I na to sam ponosan, podigao sam mnogo dobrih igrača, ali ujedno znam da sam podigao i još bolje ljude. Puno je to posla, ali je to i veliko zadovoljstvo. To je najbolji motiv.

U bogatoj su vas karijeri često omalovažavali, čak i nakon najvećih uspjeha i osvajanja zlatnih medalja postavljalo se pitanje vaše kompetencije, utjecaja, znanja… No niste se dali obeshrabriti.

Moj jedini odgovor na te i takve napade uvijek je bio samo naporan rad. Tako sam i izgradio svoje ime u rukometnom svijetu i životu općenito, a oni zavidni su mogli samo pričati u prazno. Znate, rezultate ti nitko ne može oduzeti, postoji nešto što se zove životopis, s popisom svih uspjeha. Taj popis dokazuje sve što sam napravio u karijeri i najbolji je protuotrov za sve one koji su omalovažavali ili misle omalovažavati. Zar mislite da neznalica može osvojiti tolika odličja, biti olimpijski pobjednik i svjetski prvak?

Potekli ste iz male istarske sredine, radili u malome klubu koji nije imao pretjeranih ambicija, a na kraju ste kao izbornik hrvatske reprezentacije osvojili olimpijsko i svjetsko zlato.

Iskreno, znao sam da ću biti hrvatski izbornik kad-tad. Sanjao sam to kad sam počeo raditi u rukometu i planski sam išao prema svom cilju. Ništa ne može zamijeniti osjećaj sreće kad s malim klubom/reprezentacijom pobijediš nekog bogatijeg/jačeg. Jer ti dečki u malim klubovima igraju iz gušta, sa srcem. To su sportaši. Jer samo u sportu se može dogoditi da oni mali i siromašni pobijede velike i bogate. U drugim segmentima života to baš i nije tako. Ali nema većeg užitka kad vidite i osjetite istinsku radost pobjednika, to je nešto neopisivo.

Možete li nam otkriti neki detalj iz svog života koji široj javnosti nije poznat?

Praktički do pete godine života nisam progovorio ni riječ! Kao dijete bio sam prilično šutljiv i povučen. Tad sam se, negdje u petoj godini života, jednom prilikom izgubio u vinogradu pa sam morao pustiti glas, pozvati upomoć da me nađu. Uh, nakon toga sam svu tu svoju šutljivost u djetinjstvu dobro nadoknadio. I još je uvijek nadoknađujem.

Cijeli intervju : OVDJE