PORTAL PRESSUM

Kolumna Dragan Purišić: Očaj

Kolumna Dragan Purišić
2017-01-30 08:46:28

Kako podnijeti nemile prizore iz gradova obilježenih odsutnošću svake ugode i ljepote? Kao da je svake godine za razaranje zaduženo jedno mjesto. Pokušava li nam savjest u svezi toga nešto reći?

Negdje se krije uzrok crne sudbine gradova i naroda. Zasigurno postoji neki viši razlog od objašnjenja da horda puca po narodu i neki jednostavniji od složenih političkih prilika. Svi ugroženi očajnički traže odgovor na pitanje Zašto nam se ovo događa? Jesam li što skrivio kada mi je ovako?

Nagon za istraživanjem samovladanja potiče nas da pronađemo sjeme sadašnje nevolje.  

Ne možemo se oteti misli kako se predstava zla može izbjeći. Što činiti prije nego se dogodi, da se ne dogodi? Je li dovoljno ne ubijati da ne budemo ubijeni, ne izazivati da ne budemo napadnuti, živjeti mirno da nam se ne nametne rat? Očito nije.

Ako se radi o velikim događanjima, moguće je da za posljedice nije odgovoran samo čovjek.

Duhovnici kažu da nas grijeh degradira, ali  i to da udes nije kazna. Može se zaključiti da postoje nevolje neovisne od našeg vladanja, ali i one koje su vidljivo posljedica grešnosti.

Teško je prihvatiti misao da se osuda može prenositi s roditelja na djecu, ali put do prave spoznaje nam se ne mora sviđati. Vidimo da mnogo djece svakodnevno pati zbog onoga što čine odrasli. To ne bismo htjeli, ali se događa.

Očito je da jedan naraštaj usmjerava drugi, a to ne mora uvijek činiti ispravno.  Može li propust roditelja i predaka utjecati na sadašnju situaciju obitelji? Samo bi površan odgovor mogao biti ne.

 Živjeti s neriješenim pitanjem i udarati glavom o zid, nelogično je, ali ljudi će radije ostati bez odgovora nego prihvatiti ono što se ne uklapa u njihov način razmišljanja.

Ateizam analizira odgajanje djece u vjeri. Upozorava da roditelji djeci prenose svoj način razmišljanja. Tako se ostvaruje mogućnost da ona budu poput roditelja.

Ako je odgoj pogrešan, onda je bolje da ga nema, ako je zdrav, onda utjecaj starijih savršeno odgovara izazovu. U određenom životnom dobu čovjek, pak može samovoljno promijeniti smjernice. Tako preuzima odgovornost. Do tada ju imaju roditelji.

Vrlo je teško, a gotovo nemoguće, onima koji ne prihvaćaju da da smo pod kapom nečega višega, dokazati vezu između načina života ljudi i onoga što im se događa. 

 I skeptik i ateist i vjernik, trebaju promišljati o uzrocima sreće ili nesreće na osobnoj i društvenoj razini.

Za odgonetku događanja ne postoji suvisao odgovor koji ne računa da nad čovjekom postoji vladavina od koje dolazi snažan utjecaj. Tim redom, dolazi se do činjenice da joj čovjek može i treba okrenuti lice; da svoje misli, želje i način života usmjeri prema strani koja bi mogla odrediti njegovau sudbinu. Treće, ali sada već nedokučivo za skeptika, jeste da pojedinac kao i narodi, dakle osobno i skupno, javno trebaju odavati štovanje i trajno u naraštajima uvezivati odgoj podložnosti prema Vlasti koja nije zemaljska.

Kroz prošlost je vidljivo kako su pojedini narodi na ružan način odbijali ovo prosvjetljenje. Neobično je da takvi doživljavaju kataklizmu, moleći danas za pomoć one čije su pretke ubijali njihovi oci.

Iako prosvijetljeni imaju zdrav odnos prema Vladavini, niti oni nisu pošteđeni trpljenja. No,svijet ne vidi smisao i boju njihove patnje.

Teško je odbaciti sugestiju da je posredno ili neposredno, očaj  – izabran.

Dragan Purišić

umag  tz umag