PORTAL PRESSUM

U Umagu se ne razbijaju autobusi, niti vrijeđaju gosti, to je sinoć pokazao Boris Lisica

Zanimljivosti
2017-03-12 05:13:01

Rukometaši labinskog Mladog Rudara, pri povratku s prvenstvene utakmice iz Zadra, kod Senja su brutalno napadnuti od dvadesetak osoba s crnim kapuljačama i fantomkama, koje su ih vozilima splitskih i šibenskih registarskih oznaka zaustavili na cesti, u klasičnoj „sačekuši“, (postavili bačvu u vozni trak) te željeznim šipkama polupali sve prozore na kombiju, i pokušali u njega, valjda misleći da su navijači Rijeke? (iako je kombi bio pulskih registarskih oznaka) ubaciti baklju koja je gorjela. Samo je sreća spasila živote labinskih rukometaša ...... (nastavak članka OVDJE)

Na jučerašnjoj nogometnoj utakmici, derbiju HNL-a jedan dvadesetogodišnjak uletio je na teren sa šipkom u rukama i nekoliko minuta, bez da ga je itko od osiguranja izbacio s terena, demonstrirao silu, silujući nekoliko tisuća navijača i nekoliko desetaka tisuća gledatelja, na televiziji, u udarnom terminu, vijesti, nazvali su ga NAVIJAČ.

Taj teror ne traje od jučer. Previše toga se dešava u sportskim arenama i svi ti izgrednici prolaze "lišo", bez sankcija, kazni, osuda i presuda. Tako da na kraju oni postaju "frajeri" nacije.

Ova djeca iz Labina koja su doživjela te šokove sinoć pamtit će to cijeloga života. Ne bi čudilo da zamrze Dalmaciju i sve vezano za Dalmaciju. Jednostavno to je tako u našem mentalnom sklopu.
No na sreću, tih dvadeset huligana ne predstavljaju Dalmaciju niti oni mogu obilježiti Dalmatince. Oni su samo jedan običan šljam koji živi u Dalmaciji, ali na našu žalost takvog šljama ima svugdje.

Sve dok svi mi mirno budemo gledali kako ti pojedinci, koji očito nose traume iz svojih domova na ulicu i stadione, njih će svakoga dana biti sve više.
Na ovaj tekst me potaklo prisustvo jednom "druženju" nekolicine mladića iz našega grada koji su prepričavali te nemile događaje između sebe. I sve bi bilo ok, da jedan od njih nije (za huliganstvo na Poljudu) rekao: -"Frajer je baš bio faca". E to me zgrozilo.

Ali u sivilu cijele ove naše zajednice u kojoj lijepo pokušavamo oblatiti, a ono ružno ističemo kao pozitivno, valjda zato što je to cool, sinoć sam doživio jednu veliku satisfakciju nakon utakmice MRK Umag i RK Spačva.

Na izlasku iz dvorane prišao mi je jedan igrač Spačve koji me je prepoznao i u ćaskanju nam se pridružilo još njih nekoliko. Iako su izgubili i kako su sami rekli, nisu bili poniženi samo zahvaljujući našem domaćem treneru Borisu Lisici.
Desetak minuta prije kraja Umag je imao 12 golova prednosti. Lisica je "namirisao krv" i bio je to trenutak da ponizi Vinkovčane do kraja. Ali tada se vidjelo koliko je on veliki čovjek, na parket je poslao sve mlade igrače. U tih desetak minuta igrači Spačve su se malo konsolidirali i smanjili razliku na "samo" (prihvatljivih) -4 gola.

Momci iz Vinkovaca su mi iskreno rekli da se to kod njih ne bi dogodilo. Da bi oni išli na masakr. Rekao sam im da znam. Jesenas su Umažani izgubili dobivenu utakmicu. Pamti to i Lisica ali on nije zlopamtilo.
Vidio sam po njima da im je neugodno, a moje srce je bilo puno. Bilo je veliko kao Triglav.

Boris Lisica je tim činom pokazao koliko je veliki sportaš i još veći čovjek. Ovom njegovom činu neće pisati ni jedne novine, ni jedan portal. To nikome nije zanimljivo, ali kada malo bolje razmislim, baš nas briga. Možda je došlo vrijeme da se sve Babaroge ove zemlje poguraju zauvijek u stranu, te da počnemo pričati i pisati o jednom Goranu Blaževiću, Vlatku, Filipu,  Robertu Sironiću, Borisu Lisici, o našem dobrom susjedu, prijatelju, poznaniku ili pak nekome koga uopće ne poznajemo, a koji čini dobra djela.

Pričajmo malo o tome kako je Vujić pobijedio u Puli, kako talijanska štampa na jugu Italije piše velikim naslovom Grande Rajo. Pišimo i prepričavajmo kako je Bošnjak ponovo zabio 13 golova, a Saša Ilić postao nepobjediv. Kako su Radovčić, Škatar, Ana Rajić i mnogi naši znani sugrađani ponosno u svijetu isticali da su oni iz Umaga, Istre, Hrvatske i to s ponosom.

Krajnje je vrijeme da počnemo ignorirati debile kojima se daje medijska pozornost za stvari koje čine, a svaki iole kulturan čovjek se toga stidi. Pokušajmo, danas, sutra, ovaj tjedan, mjesec ili dva, biti ljudi. Možda nam nakon toga to pređe u naviku. Možda?

S toga počnimo danas, počnimo od Borisa Lisice koji ne voli krv, on voli čovjeka i zato hvala mu od srca.

Franjo Sabo