PORTAL PRESSUM

Kolumna Tomislav Južni: ZAŠTO MRZIM TURISTE

Kolumna: Tomislav Južni
2015-05-20 12:56:05

Turiste počinjem mrziti već u rano proljeće, nekako pred Uskrs. Tada se na cestu natakare oni biciklisti i žuljaju jaja kilometrima. Svaki tjedan neka trka. Naravno, Policija zatvara cestu par sati ranije, a pošto je njih na stotine dok se pojavi onaj zadnji ja naučim sav repertoar pjesama koje, hoću-neću moram slušati sjedeći u autu. Kada se konačno pojave i oni posljednji ti više liče na zombije no na ljude. Nikada mi nije bilo jasno, što može natjerati nekoga da se žulja na onih par cm što oni nazivaju biciklističkim sjedalom, ili možda razumijem.

Nakon njih organiziraju se razne maratonske utrke. Što je utrka duža to ih više ima. Sve su to neki suvarci od 40 kg. Niti pas ih ne bi oglodao. Sama kost i koža, a trče do besvijesti. Što to čovjeka tjera da se iscrpljuje? Trčati a od nikoga ne bježati, pa to je čista ludost.

A tada stižu ovi zaljubljenici u prirodu. Vozikaju se cestama, mile, razgledaju prirodu. Ne znaju oni da se meni žuri. Briga njih. Znak ograničenja 50, oni voze 40. Taman malo ravne ceste, ja da ih obiđem kad i oni po gasu. Pa jebalo vas razgledavanje. Parkiraj, izađi, šeći šumom, ne bauljaj po cesti kada se meni žuri.

Odlazak u restoran pun turista to ti je tek prava mora. Prvo konobar te prostrijeli kao Švabu 43. Samo što te ne upita, „A štoš' ti ovđeka“? A turisti viču, dovikuju se. Djeca jurcaju po restoranu. Konobari smišljaju plan kako ih poderati, onako kolektivno. Još ako navrati autobus pun hokejaša, eto ti frke. Njihov ukrcaj i iskrcaj iz busa traje sat vremena. Naravno, onda prvo svi moraju na pišanje, pa je red pred WC-om kao pred butigom kada stigne iPHONE 6. Neki dok stignu na red ili je već kasno, ili su zaboravili već zašto su u redu.

Kada konačno konobari počnu posluživati jelo ovi hokejaši prvo pogledaju što su im donijeli pa tada slijedi štelovanje zubnih proteza. Nemoš supu i špagete jesti istim štelungom.

Ako sve to preživim stiže ljeto. Sunce, more, plaža. Prava uživancija. E da, bila bi uživancija da nema turista. Oni odmah ujutro zauzmu najbolja mjesta. Ma to je jedan organiziran narod. Oni čim zora zarudi pošalju svog izviđača na plažu da pomeće ručnike i ležaljke na najbolja mjesta. Dok mi domorodci stignemo, jedino ima mjesta još u šumici u žbunju. Onda nas rodbina s kopna u jesen pita, „Nešto ste mi slabo pocrnili, ne idete na plažu“. Kako da pocrnim ležeći u šumi i pazeći da odnekud ne izmigolji neka zmijurina.

Ljeti niti ne pokušavam otići u neki restoran. Držim se svoje kuhinje ali tu je i onaj dio kada moram do robnog centra u nabavku. Od kada su nam stigli ovi strani robni centri tek sada se vidi koliki smo mi seljaci u odnosu na strance. Oni surfaju kolicima kao da su kod kuće. Znaju sve popuste. Kupuju samo svoje, stranjsko, provjereno. Trpaju u kolica kao da će sutra sudnji dan.Izverzirani su do bola. Dobro imaju malo problema na blagajni pošto je Katica došla iz Donjeg Miholjca na ispomoć pa joj baš Talijanski, Njemački i ostali stranjski jezici nisu bliski, ali ako joj naleti koji Mađar, e tada računaj barem pola sata dužeg čekanja. Konačno netko njen da navrati.

Jedva čekam da završi sezona pa da se kao čovjek provozam našim Istarskim cestama. Odem do robnog centra i po cijeli dan čekam objavu popusta na robu koja mi nikada neće trebati, ali tko te pita, jeftino je jeftino. Nema više gužvi u restoranima. Dobro, u njih ja baš i ne idem, nema se.

Odoše turisti, djeca krenula u školu, ja ne radim, žena radi. Ja kuham, čistim, spremam. Gledam sapunice usput. Prava uživancija. Lakše mi nekako istrpiti i poglede moje žene da sam ništ koristan. Sve samo da ne gledam ove turiste koji dolaze iz svojih šugavih zemalja s dobrim autima, novčanicima s puno kartica i bahate se tu ispred mene stvarima koje ja nemam. Jedino što mi još nisu uzeli to je dostojanstvo, možda.

Tomislav Južni