PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: MALA OŠ' BOMBONU

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2017-07-20 10:03:57

Moja Simca 1000 klizila je nečujno toga jutra praznim ulicama moga grada. Bilo je travanj početkom osamdesetih. Volio sam taj auto. Ne zato što sam se zbog njega oženio, već što je bio poseban. Često sam ga palio na guranje. Domaći mehaničari derali su me ko „Musa jarca“. Kada bi im dolazio u radionu, osmjeh bi im se razvlačio od uha do uha, evo novih 100-200 maraka. Bio je to Francuski auto, dijelovi skupi kao suho zlato i ne samo dijelovi. Redovito bi mi obračunavali troškove odlaska u Trst kao da su iznajmljivali privatni Jambo Jet za odlazak po dijelove. Tada sam, jednoga dana, rekao dosta. Odvezao sam se do Trsta, direktno u servis Simce, Prošao sam najjeftinije do sada, a Simca sada „prede“ kao usnula maca.
Tako je bilo i toga jutra. Dvostruki auspuh zagušio je i najmanji šum motora. Talijan mi je uvalio polovni radio, reče stereo. Slušao sam hitove sedamdesetih. Tada u daljini primijetih kako se lagana proljetna haljina, živih boja, lagano, u ritmu, njiše trotoarom.
Nisam mogao ne uživati u tom prizoru. Moja se Simca „šunjala“ za njom. Prvi puta mi nije bilo žao para koje sam dao za popravak.
Kao što sam već rekao, volio sam taj auto, bio je poseban. Fiće i tristači izlazili su pomalo iz mode. Fiatove aute vozili su momci starije populacije, oženjeni mahom. Stidljivo su se počeli pojavljivati i Stojadini. Svi ti auti imali su jednu manu. Sjedišta su se spuštala vrteći do besvijesti jedan kotačić  od kojih si dobio ili žuljeve ili muskul fiber. Ako je svrha „obaranja“ sjedišta bio sex, dok se „oborilo“ ili si izgubio volju ili si zaboravio zašto ga obaraš. Zato sam volio Simcu, ona je imala jednu ručicu. U tren, sjedište je bilo „oboreno“. Ta ručica je bila vrlo važan dio dodatne opreme u mom autu. Kontrolirala se prije, za vrijeme i poslije upotrebe. Čak sam radio i periodične tehničke preglede. Podmazivanje je bilo redovito.

Imala je problema sa burom koja je lagano puhala i podizala joj proljetnu haljinu. Po prvi puta sam poželio da bura zapuše malo jače. Primijetila je moje „šunjanje“. Tada sam odlučio da je vrijeme da stupim u akciju.
-    „ Oprostite, koji put vodi do vašeg srca“?
Prvo me iznenađeno pogledala, tada se od srca nasmijala.
-    „Odvedi me na kavu na neko fino mjesto, pa ću ti ga možda pokazati“.
Izletio sam iz auta da joj otvorim vrata. Pažljivo sam promatrao te duge elegantne noge koje manirima prave dame sjedaju u auto. Bila je vrlo elegantno obučena. Štikle su davale čvrstinu njenim nožnim mišićima. Nisam mogao a ne primijetiti da je bila vrlo lijepa, procijenio sam je da je u ranim tridesetima.
Tih dana baš i nisam bio posebno solventan ( a kada sam bio), ali odlučio sam, vodim je na kavu u Portorož. Nakon toga povratak, pa šetnja uz Lungo Mare. Moram se pokazati mojim kompićima, a onda, bože moj. Cimer leti iz sobe. Ima sreće, nedjelja je i prikazuju se dvije kino predstave.
Kavica je prošla više nego dobro. Rekla je da radi na psihijatriji na Rabu. Da je kod nas došla malo da se odmori, da je rastavljena i da sam joj ja jako drag.
Bio sam oduševljen. Iako je razlika u godinama bila velika, ma koga je to bilo briga. Doktorica je komad i po. Bio sam na putu da se zaljubim.
Nakon kavice i „uslikavanja“ pred mojom ekipom koja je bila u šetnji sa sitnom dječicom i suprugama, vidio sam poglede divljenja njihovih supruga i poglede zavisti „mojih prijatelja“.
Dan smo završili u njenom hotelu. Pomislih, cimer će mi biti sretan, a i soba nam baš i nije bila u extra stanju.
Ništa se nije desilo među nama, osim pokoja pusiaca. Odlučio sam biti đentlmen do kraja. Rekla mi je da će ostati desetak dana. Čemu žuriti. Iz hotela sam izašao kasno u noć.. Veselo sam skakutao i plesao dok sam išao prema autu. Pozvala me je na jutarnju kavu.

Toga sam jutra posebno posvetio pažnju jutarnjoj toaleti. Otišao sam i do svoga frizera da mi baci laganu frizuru. Bio sam spreman. Ovaj „trofej“ s kojim ću se „družiti“ sljedećih nekoliko dana i pojavljivati se u javnosti, podiže rejting u neslućene visine. Em doktorica, em dobar komad uz to stariji komad, e to je već u švalerskim krugovima značio level više.

Došavši pred hotel, nisam mogao, a da ne primijetim nazočnost većeg broja milicajaca i kola Hitne pomoći. Jednoga od milicajaca sam i poznavao, te ga upitah:
-    „ Što se to dešava“?
-    „ Ma neka luđakinja je pobjegla iz umobolnice na Rabu. Jutros je odvalila ogledalo iz kupatila u hotelu i na trgu ga stavila pred sebe i klečeći se klanjala i „pjevala“. Na kraju ga je razbila i sva se izrezala. Navodno je u ludnicu dospjela, kada ju je muž ostavio, ubola ga je nožem u jaja“.
Instiktivno sam skupio noge. Pomislih, koja koincidencija, luđakinja pobjegne iz ludnice na Rabu, a doktorica u istom hotelu na odmoru.
Toga se trenutka pojavila „moja doktorica“ na vrhu stepenica, sa lisicama na rukama, u pratnji dva inspektora i medicinara. Gledala me u oči. Imala je lijep osmjeh. Kada je prišla, samo se još ljepše nasmijala i tiho rekla:
-    „ Hvala“.
Ostao sam zbunjen. Prije ulaska u milicijski auto, bacila je još jedan pogled.
Bio sam zbunjen, mislio sam da sanjam. Iz toga stanja prekine me glas jednog kolege koji radi u tom hotelu.
-    „ Ej, nije li to onaj „tvoj“ komad od jučer“?
Naravno, sljedeća dva mjeseca bio sam tema za sprdanje moje ekipe, pa i šire.
Tada sam odlučio da pod hitno moram mijenjati pristup komadima, maniti se doktorica, profesorica i inih ica, osim kuharica, konobarica i sobarica.
Tu uvijek pali onaj ulet, MALA OŠ' BOMBONU.

Franjo Sabo