PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: PITI IL' NE PITI PITANJE JE SAD

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2017-09-10 09:10:18

Od kada pamtim za sebe slušam priče o štetnosti alkohola na ljudsko zdravlje. Ok, prihvaćam, samo mi nije jasno kako to da do sada nije propala niti jedna vinarija, tvornica piva, tvornica za proizvodnju alkoholnih pića? Čak mi je nedavno i moja liječnica savjetovala da popijem čašu vina nakon ručka i čašu nakon večere. Kada sam joj objasnio da ja ne pijem, samo me čudno pogledala i kroz zube promrmljala:
-“Moš' misliti, a od čega su vam otečena jetra“?
E sada, kada bi joj počeo objašnjavati povijest moje jetre, izbio bi sukob nesagledivih razmjera. S toga sam pokorno izjavio da ću početi piti samo dvije čaše vina.
Kada sam stigao kući rekao sam supruzi:
- „Poručila ti je doktorica da moraš svaki dan popiti po dvije čaše dobrog crnog vina radi kalcija u kostima“.
- „Jesi siguran da je to radi kalcija“?
- „Ej, ako hoćeš piti pij, ako nećeš, baš me briga, ali kada ti se kosti pretvore u prah, ja neću biti krivac“.
Vidio sam zadovoljstvo na supruginom licu, sada sam joj legalizirao svakodnevno pijenje čaše vina nakon ručka. Jednim udarcem ubio sam dvije muhe, a uz to dodao čašu i nakon večere.
Ovo sam ispričao samo iz razloga koliko smo spremni slušati autoritete, vjerovati reklamama, novinskim natpisima, pa čak i velečasnom ( pa bože moj i on je autoritet).
Radi održavanja dobrog zdravlja, trenutno pijem; Tibetansku gljivu, čaj od meda i cimeta i hrpu tableta, sve to razblažim s ponekom šumećom vitaminskom tabletom. Šećer ne koristim, osim što sam danas „maznuo“ tri palačinke sa nutelom. Što je to u odnosu na 12 palačinki koliko sam ih nekada znao pojesti, naravno, nakon obilnog ručka.
Htjedoh reći, u svemu treba biti umjeren, od hrane do sexa.
Nakon što sam „stesao“ 15-ak kilograma, počeo se pokazivati i interes, ženske populacije, za mene.
U ove ljetne dane običavam sjediti na jednoj terasi u centru grada i promatrati ljude (većinom žene) kako dokono šeću gradom. Procjenjujem njihovu dob, dimenzije, a ponekad i pogađam iz koje države dolaze, što su po zanimanju. Tada se sjetim svoje mladosti. Njemice su mahom bile trgovkinje, Engleskinje sekretarice, a Čehinje medicinske sestre. Njemice su nosile lagane mokasinke na nogama, Engleskinje bi nabadale u štiklama s visokom petom. Kada bi one prolazile, već ako bi ih bilo dvije, čulo se kao da prolazi krdo konja. Sirote Čehinje hodale bi u japankama, tiho i nečujno. Uvijek sam bio slab na žene koje hodaju nečujno i moje supruga je jedna od njih. Sada bih volio da hoda malo bučnije, uvijek se stresem kada se kao duh stvori iza mojih leđa.
- „ Pa jesi ti normalna, jednoga dana ću doživjeti herc šlus, što se šunjaš“?
- „ Samo ljudi koji imaju nečistu savjest se isprepadaju, a tvoja očito baš i nije čista“.
- „ Molim? O čemu ti pričaš, moja savjest je čista kao dječja guza“.
- „ Je, kada se dijete pokaka. Nego kako je bilo danas na kavi s onim komadom“.
Bio sam šokiran, grozničavo sam razmišljao, tko me je vidio, tko je cinker.
- „Bila sam i ja jutros u gradu podići knjige u knjižnici pa sam te vidjela kako gugućeš s onom ženskom, nisam vas htjela smetati.
Oblio me znoj, što god da kažem, iz iskustva znam da ću se još više uvaliti.
- „ Ok. Uhvatila si me i što sada“?
- „ Ništa, samo sam ti htjela reći da je zgodna, dobro, možda ima koju kilu više, al' komad je i po, baš takve ti voliš.
Htjedoh joj reći, od kuda ona zna kakve ja komade volim, kada niti ja to ne znam, volim svakakve, daj što daš u ovim godinama. Nestala je kao što se i pojavila, kao duh.

Tada se sjetih toga susreta na prijepodnevnoj kavici. Leonarda je gospođa u ranim četrdesetima, često je meta muških tračeva u mom društvu, iako, nitko od nas do sada nije izmijenio s njom više od nekoliko rečenica osim Denisa koji radi na stanici za tehnički pregled vozila. On se jedino može pohvaliti da s njom često razgovara pošto je njen punoljetni auto često na granici ispravnosti. Svi smo mrzili Denisa zbog posla koji je radio.
- „Ej, ćao, smijem ti se pridružiti na kavi“?
Kada sam podigao pogled kao da me grom ošinuo. Ispred mene je stajala Leonarda. Svilena minica, duge noge, izraženi dekolte. Sunce se probijalo kroz lagano raširene butine. Za mene, pornić u centru grada. Naglo sam ustao, skoro sam prevrnuo cijeli stol.
- „Svakako izvoli samo“. Tresao sam se u transu.
Konobar je spasio stvar.
- „ Nesicu molim, vaniliju“.
- „ I meni još jednu, produženu“. Naručio sam i sebi iako niti „staru“ još nisam popio.
- „ I veliku čašu vode“. Još sam bio zbunjen, što zbunjen, šokiran. Pogledao sam oko sebe dali me
tko gleda. Nema nikoga. E jebote život, sada kada baš trebam publiku nema nikoga, svi rade. Pomirio sam se sa sudbinom. Znam nitko mi neće vjerovati, a i konobar je novi.
Leonarda je imala manire prave dame. Znala je da se nosi. Uvijek našminkana, dotjerana. Pričalo se da je „opslužuje“ neki Talijan koji je povremeno posjećuje. Naravno, nitko ga nikada nije vidio. Uh što bi ja volio da sam taj Talijan, bar koji sat, ma što sat, koju minutu. U tome razmišljanju me prekide njen glas.
- „ Iznenađen si i zbunjen što sam sjela pored tebe“? Nešto sam promrmljao sebi u bradu. Nisam niti ja sam sebe razumio.
- „ Promatram te već neko vrijeme, sve bolje i bolje mi izgledaš“. Tada sam se ozbiljno počeo
preznojavati. Prebacila je nogu preko noge kao Sharon Stone u „Sirovim strastima“. Srce mi je počelo štekati.
- „ Znaš divim ti se već neko vrijeme“. Sada sam počeo blijediti.
- „ Stvarno si se neko vrijeme zapustio, sada si baš fit. Moram te nešto zamoliti, molim te nemoj me
odbiti“. Toga trenutka je konobar donio kave. Mislim da mi je spasio život. Veliku čašu vode sam ispio naiskap. Sad ili nikad.
- „ Nastavi molim te, slušam“. Vračao sam se u formu. Hladna voda me povratila u život. Bio sam
pomalo nesretan, pa gdje je sada netko iz moga društva da čuje kako me, nedodirljiva Leonarda moli. Sjetio sam se Denisa. Jebeš ti tvoj tehnički pregled, vidi mene.
- „ Obično to ne radim, to nije moj stil, ali .... ma ne znam, neugodno mi je“.
Oho, njoj je neugodno, a meni nije bilo neugodno škicati ispod tamnih naočala, praviti se da ju ne vidim. Prelaziti na drugu stranu ulice samo da bi mi rekla „ĆAO“ i odgibala. Došla maca na vratanca.
Sada sam se već i pomalo razbahatio. Na brzinu sam kovao plan, dali da ju u početku odbijem, zašto ne, neka malo pati. Koliko se samo puta moj prijatelj Goran zbog nje napio. Pa dobro, napio se on bezbroj puta i zbog drugih žena, zapravo, kada god bi se napio, neka žena bi bila razlog, tada bi i zaplakao.
- „ Ma reci samo, nije bed“. Ohrabrivao sam ju.
- „ Ne znam kako da te pitam, molim te reci mi na koji si način skinuo višak kila, vidiš i ja sam se
malo razvalila, trebala bih i ja malo stesati višak“.
- „ Crnim vinom, jednu čašu nakon ručka i jednu čašu nakon večere, obavezno u društvu, a da bi
primjena lijeka bila potpuna mogu ti ja, da ti šapnem, praviti društvo“.
Slatko se nasmijala.
- „ Vrag si ti, vidim ja kako me gledaš svaki puta i ne samo mene, nego pazi se, žena ti je upravo
prošla drugom stranom ulice“.
- „ Haha, moja žena, ona upravo čita knjigu „Smrt u Istanbulu“ ili gleda neku Tursku seriju“.
Leonarda se ustala.
- „ Hvala ti na kavici i na savjetu, odoh u Enoteku kupiti par butelja finog crnog vina i od danas
krećem s terapijom. Nisam niti znala da je tako jednostavna, a ja uz to i volim crno vino, još samo moram naći društvo. Za tebe sam čula da ne piješ, da znam da piješ, možda bi te pozvala na terapiju. Odoh. Ćaooooo“.
Odlepršala je u svojoj laganoj haljinici. Neki turisti dugo su gledali za njom i nešto komentirali. Mene su samo ovlaš pogledali, vidio sam sažaljenje u njihovim očima.
Nakon svega čovjek se pita: PITI IL' NE PITI, PITANJE JE SAD?

Franjo Sabo