PORTAL PRESSUM

Piše Lejla Rizvanović: Hoćeš mi se potpisati u dnevnik?

Zanimljivosti
2017-09-30 10:12:10

Sjetite se Dnevnika - one male bilježnice gdje smo pisali ime, prezime, razred, simpatije, što volimo, a što ne, tko nam je najbolji prijatelj a tko NAJBOLJI NEPRIJATELJ (ha-ha). Onda smo često morali nešto nacrtati i napisati. Sjećam se da smo često pisali: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba!“ Mislim da tada nismo shvaćali važnost te rečenice...

Kako mi moj prijatelj Facebooko svaki dan izbaci sjećanja ja ih uredno, svako jutro, pregledam. Nekad se dobro nasmijem, nekad se pitam gdje mi je pamet bila, a danas.... danas me uhvatila posebna nostalgija. Nekakav glupi status i još gluplji komentari mene i prijateljica. Iz kojega se mogla osjetiti radost, sreća, bezbrižnost. Iako niti jedna od nas ne zna čemu smo se u tom trenutku smijale i što nas je zabavljalo, sjećanja te jednostavno ponesu u te dane. Počneš se prisjećati gdje ste bile, što ste radile, što vas je zabavljalo...

Sjećam se da smo se jednom poslije škole ja i prijateljica (magarac na prvom mjestu) popele na smokvu i cijeeeeeelo popodne provele na smokvi pričajući. Kad je počeo padati mrak mi smo se zaputile kući. Tada nije bilo mobitela i možete zamisliti da su naši roditelji prevrnuli grad da bi nas našli. A mi uopće nismo shvaćale njihovu brigu. Jer nama je bilo super i mi smo papale smokve. 

I onda se vratiš u trenutak i shvatiš da smo robovi svojih obaveza, da nam dan nema dovoljno sati, da samo radimo i spavamo, da zanemarujemo drage ljude. Radi čega? Radi nametnutih nam standarda koje moramo slijepo slijediti? Radi toga što nas i najmanja sitnica izbaci iz takta? Ili radi toga što se brinemo oko mnogo drugih stvari o kojima su se ranije brinuli drugi. I da, brinuli su se uglavnom naši roditelji da bismo mi mogli imati bezbrižno đačko doba.

Danas te iste prijateljice ne vidim često, što radi posla, što radi fizičke udaljenosti, što radi x drugih faktora, ali  one su tu – unutra. <3 Kad se napokon sretnemo vrijeme kao da nije odmaknulo i barem se za vrijeme našeg druženja osjeća opet ona stara bezbrižnost.

Jasno je da svaki period života nosi nešto lijepo za sobom, ali mislim da u trenutku kada smo ispisivali stranice dnevnika, nismo shvaćali kolika je vrijednost te rečenice..
Nostalgiju na stranu i iskoristimo svoje slobodno vrijeme! 

Lejla Rizvanović

umag  tz umag