PORTAL PRESSUM

Kolumna Dr. Doc: Ako nemaš što lijepoga reći, a ti šuti

Kolumna Dr. Doc
2017-12-27 09:46:25

Bio sam jedno od one djece nešto manje sklone sportu i glasnoj materijalizaciji svoje fizičke snage; više sklon introvertnijim, tišim, konstruktivnim, kreativnim aktivnostima. Na plaži biste me daleko rjeđe našli među onima što s desetmetarskog stijenja skaču u more, nego među onima s kanticom i lopaticom, što uz plićak grade kule od kamenčića i pijeska. Pa ni u tome nisam bio ne znam kako uspješan: moje kule su - sada to objektivno spoznajem - bile sasvim prosječne, nelijepe, bez one lepršave maštovitosti i konstrukcijske hrabrosti kojima neka nadarena djeca znaju izgraditi prava pješčana remek-djela.

Ali, to su bile moje kule. Bile su lijepe meni i mojoj mami (mada s vremenskim odmakom od pedesetak godina sve više pretpostavljam da su njene pohvale bile tek majčinski poriv da zaštiti svoje mladunče od surove istine da je nenadareno i nespretno).

A onda... bilo tamo je i poneko od one djece koja nisu skakala sa stijenja, niti se vriskavo dobacivala napuhanim loptama, niti su gradila kule u pijesku. Takvo dijete bi tiho stajalo pored nekolicine nas introvertiranih graditelja i bez vidljive želje za druženjem gledalo kako oblikujemo svoju maštu u tornjeve, zidine, mostiće i kanale. Nakon nekog vremena, jednostavno bi prišlo našim kulama, nogama ih temeljito sravnilo do ništavila, pa ponovo stalo par metara sa strane i bez posebnog izraza na licu nastavilo gledati kako rasplakani zgrćemo pješčane ostatke svojih snova.

Malo plača, malo poprekog pogledavanja naših i njihovih roditelja, i za pola sata sve bi krenulo iznova: jedni bi trčali i skakali, jedni tiho čačkali po pijesku i vodi, jedni čekali pravi trenutak da nešto zgaze.

Pedeset godina kasnije, ništa nije drukčije. Gledam kako neki među nama strpljivo grade nekakve svoje kule i gradove. Nesavršene, prosječne, nerijetko posve nelijepe... onakve kakve samo majka i par istomišljenika mogu voljeti.

I gledam kako i dalje ima onih koji sa strane to gledaju bez želje da se priključe i ičime konstruktivnim pridonesu, a onda odjednom, bez ikakve najave, ulete usred nečega što ih se ni najmanje ne tiče, svuku gaće i obilato se poseru po tuđem trudu i radu.

Kao da ih majka nikada nije poučila onako kako je to činila mama Bambijevog frenda zečića Thumpera: "Ako nemaš što lijepoga reći, a ti šuti".

Dr. Doc