PORTAL PRESSUM

Knjiga Borisa Crnogorca napisana je bez dlake na jeziku

Zanimljivosti
2018-02-28 11:35:06

Samo onaj tko se nikada u životu nije okušao u pisanju nečega ozbiljnijeg osim eventualno nekog pisma ili razglednice, ne zna što to znači ozbiljnije pisati.

Napisati jedan članak, kolumnu, roman ili enciklopediju nije lagan posao.
Članak mora biti kratak, dinamičan i mora sadržavati sve elemente koji će zaokupiti pažnju čitatelja. Kolumna (zavisi od tematike kojom se pisac bavi) mora biti zanimljiva i intrigantna, ali i imati završetak s nekom porukom, koja će čitatelja navesti na razmišljanje o pročitanom. Roman mora poštivati neke norme pisanja: uvod, zaplet, rasplet, happy end (ili tragičan kraj). Ali napisati jednu enciklopediju, to mogu samo hrabri ljudi koji su ili ludi, ili ne znaju u što se upuštaju.

Upravo predstavljena knjiga "Nogomet na Bujštini 1912 - 2006/07" autora Borisa Crnogorca, nakon što sam ju u jednom danu naprosto "progutao", potvrđuje moju tezu. No odmah da raščistimo. Borisa Crnogorca najmanje smatram ludim čovjekom. Prije bi ga mogao nazvati (ludo) hrabrim čovjekom.

Onoliko (javnosti nepoznatih) podataka koje on donosi u svojoj knjizi, a ne tiču se samo nogometa. Onoliko fotografija, novinskih članaka, svjedočenja živih i (sada već) ne živih aktera vremena koje se opisuje. Sve je to ogroman posao. Pisati o nekom vremenu prije tvoga rođenja je jako teško, a upravo pola knjige odnosi se na vrijeme prije rođenja autora (rođen 1948.g.). Upravo ti podaci su me fascinirali.

Dinamika kojom je knjiga napisana nije mi davala prostora da napravim pauzu. Lomio sam jezik čitajući imena i prezimena aktera toga doba kao da tražim u nekom imenu svoga rođaka koji je živio u to vrijeme i čije se ime spominje.

Oduvijek sam uživao slušati pjesme koje u mojoj glavi stvaraju film. Čitati knjige u kojima ja virtualno zamišljam vrijeme i mjesta događanja. Upravo to mi se je dešavalo dok sam čitao ovu knjigu. Pisac me natjerao da u svojoj glavi zamišljam ta mjesta, ljude, lokacije događanja. Natjerao me je da se vratim u to vrijeme i da i sam budem (zamišljeni) akter toga vremena.

U Istri (Umagu) živim gotovo 45 godina. nekako toliko godina i pratim sport na Bujštini. Mislio sam da dobro poznajem Bujštinu (te njene razne segmente od kulture, povijesti, zanimljivosti i sporta). Nakon što sam pročitao ovu knjigu shvatio sam da je moje znanje šturo.

Knjiga sama po sebi (vizualno) izgleda fascinantno. Tekstovi posloženi po godinama ne dovode čitatelja u lutanja traženja podataka. Godina za godinom, koja je obrađivana, donosi najzanimljivije detalje toga vremena. Akteri toga doba opisani su na jedan jednostavan i čitljiv način, a sama činjenica da je autor upotrijebio oko 1.600 fotografija zavidne kvalitete, stotine i stotine novinskih članaka, te bezbroj izjava svjedoka i aktera toga (opisanog) vremena, posao je koji mogu odraditi samo oni ljudi koji godinama (u ovom slučaju 15 godina), žive za dan kada će sve to pretočiti u knjigu koju nam je predstavio autor Boris Crnogorac i veliko mu hvala na tome.

Ovo nije samo knjiga za jednokratnu upotrebu. Ovo je knjiga koja će generacijama iza nas govoriti o vremenu prije i za vrijeme nas. A u koliko se netko ponovo odvaži da napiše "svoju povijest" nogometa na Bujštini, posao će mu biti uveliko olakšan, jer ova knjiga može i treba biti temelj budućih zapisa jednog vremena.

Franjo Sabo