PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: Da li sam ja dovoljni (ne)kulturan?

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2018-03-31 09:41:49

Što sam stariji sve više sam u uvjerenju da su mnoge stvari negdje zapisane, pretpostavljam u nekom kodu, da li DNK ili nekom drugom, pojma nemam. Nakon što, u životu, ispucaš određenu „djelatnost“ to više ne radiš.
Svoje razmišljanje mogu potkrijepiti i činjenicama. Npr., u mladosti sam radio nekoliko godina kao konobar, turistički vodič, šetač djevojaka, dakle, našetao sam se u životu do mile volje, zato valjda danas ne volim šetati.
Kao klinac „volio“ sam cugati, zato valjda danas ne cugam. Volio sam i puno putovati, hvala Bogu proputovao sam dobar dio svijeta, zato danas ne putujem, dobro, ne putujem i zato što nemam novaca za putovanja. Valjda je On ostavio još koje putovanje prije onog zadnjeg.

Ima tu stvari koje bi još mogao nabrajati, a koje sam redovno radio, a sada više ne radim, ali bilo bi to previše detalja, a i urednik bi bacio cenzuru na to.

Dakle, spisak postoji u nekom obliku, samo kako doći do njega. E, kada bi mogao da ga „škicnem“, a još da bude u Wordu, pa da mogu malo da ga prepravim, to bi bilo idealno. Neke radnje bi drastično smanjio, a neke povećao, neke dodao, a neke potpuno izbrisao.

Jedna od njih bi bila odlazak u kazalište. Pitate se zašto? Zato što sam u kazalištu doživio jednu veliku blamažu, ni kriv ni dužan.

Davala se jedna poznata predstava, mislim da se zvala „Brat magarac“. Moja supruga i kći su navalile na mene da idem s njima, argumenti su im bili da sam se kulturno potpuno zapustio. Da je za mene najveći kulturni doživljaj gledanje utakmica, kokice i češkanje jajca, psovanje trenera, igrača i sudaca. Gledanje pornića, ma daj molim te, nitko me nikada nije uhvatio na djelu. A što se kazališta tiče, kada sam ja pohodio kazališta, njen (suprugin) krajnji domet je bio odlazak na „vatrogasnu zabavu“ u susjedno mjesto s obzirom na to da je njihov vatrogasni dom izgorio u požaru.

Uvrede su bile preteške i ja sam pristao otići na predstavu. Dobili smo odlična mjesta, šesti sedmi red. Sve se vidi, dobro se čuje, a svijetla s pozornice dosežu najdalje do četvrtog reda. Idealno za mene. Sreo sam neke ljude koje godinama nisam vidio, malo popričao s njima. Škicnuo sam tu i tamo ima li koja minica ili utegnute rifle. Zapravo bio sam zadovoljan. Te večeri „prošetao“ sam svoje novo odijelo i nove cipele. Bio sam neizmjerno sretan što sam u kazalištu. Cipele su me nažuljale već od parkinga do dvorane. Želio sam samo jedno, što prije sjesti i izuti cipele. Nemam problema sa „mirisnim“ nogama i znao sam da će to ostati neopaženo.
Predstava je počela, ooo kakvo olakšanje, izuo sam cipele, uživanje može početi. Glumci su hodali po sceni s nekim vrećama na glavi. Svi šute, nitko ništa ne priča. Htio sam pitati „ovlaštenu“ osobu za kazalište, moju kćer, što se dešava. Još nisam ni „zinuo“, s deset strana začulo se pssst. Pa što bi se desilo da sam ju uspio pitati, valjda bi me linčovali. Odustao sam od pitanja, Ma svi su mi bili nešto „nabrušeni“. Uhvatila me dosada, počeo sam zijevati, pretrpio sam dva tri udarca u pleksus, od supruge. Odustao sam od predstave, bila mi je dosadna. Bacio sam se na „osvajanje“ naslona za ruke. Suprugu sam brzo izbacio iz igre, osvojio sam desnu stranu, ali frajer na lijevoj, sigurno je bio neki bauštelac, taj je bio žilav, nije se dao. Njega sam uhvatio na staru fintu. Ponudio sam ga bombonom, kada je pružio ruku, ja sam, na naslon postavio moju ruku. Eeee lafe, ti bi sa mnom igrao igre koje sam ja apsolvirao davnih godina gledajući u kinu „špageti westerne“. Sada kada sam „obilježio“ i zauzeo svoj teritorij ostalo mi je samo da se vratim uživanju u predstavi. Glumci su i dalje nosali vreće na glavi, svi šute, nitko ništa ne priča. Već sam se uplašio da sam postao gluh u međuvremenu, ali tip kojem sam dao bombon počeo ih je grickati. Dobio sam novi udarac u pleksus. – „Cuclaj, ne grickaj“, obrecnula se supruga na mene. Taman joj htjedoh reći da to gricka „bauštelac“, a ja da cuclam. Opet se sa svih strana čulo PSSSST. Bio je to znak da ova večer neće baš dobro završiti.

Nakon dvadesetak minuta, glumci su i dalje nosali vreće na glavi i dalje su šutjeli. Pogledah ljude oko sebe. Svi pažljivo gledaju. Pogledam i ja, tražim nešto zanimljivo, ništa se ne događa. Stavio sam mudro prst na sljepoočicu, kao razmišljam o kulturnim aspektima predstave. Što je redatelj htio publici poručiti ovom predstavom, osim da mu je „brat magarac“. Pa ja da mom bratu kažem da sam napravio predstavu „brat magarac“, on bi odmah napravio poveznicu i prepoznao sebe u naslovu i evo ti „belaja“.
Tako, dok sam o tome razmišljao, ja sam i zaspao. Dvorana fina, topla, mir, tišina, „rođeno“ za „baciti oko“. Moje teško disanje bilo je znak za uzbunu kod moje supruge. Novi udarac u pleksus vratio me u stvarnost. – „Spavaš“? –„Ma neee, razmišljam“. – „Ako ti se spava idi kući“, supruga je bila ljuta. Psssstttt. Opet se čulo sa svih strana. Odlučio sam ostati budan. Izdržao sam pet minuta. Sljedeći udarac bi srušio i CroCopa. Bio sam u knockdownu. Udarac je bio snažan. Ima tvrd lakat. Kada sam primio udarac, nogom sam šutnuo moju novu cipelu koja je odletjela do prvih redova. Supruga je naredila, - „Idi kući i nemoj nas sramotit“. Psssst. Opet prosvjedi sa svih strana. Publika se uskomešala. Tražio sam cipelu u mraku da napustim ovo „mučilište“. - „Što se komešate, ako vam se ne gleda, izađite“, javila se i supruga „bauštelca“. Ma htjedoh joj reći, - „Reci ti svom „bauštelcu“ da cucla bombone, a ne grize“. Tada je stigao i drugi žuti karton. – „Molim te izađi“, rekla je supruga. Pssstttt. Opet pobuna. Bilo je krajnje vrijeme da napustim ovo „mučenje“. Prestao sam tražiti cipelu, obukao sam onu jednu koja je preostala i izašao. Prolazeći pored „bauštelca“ i njegove supruge, njoj sam, namjerno, stao na nogu, vrisnula je, jedan od glumaca, podigao je vreću s glave da bi vidio što se dešava u publici. Dobacio sam suprugi da pokupi negdje moju cipelu, gledala me kao da je upravo popila gemišt od „cvičeka“. Imao sam osjećaj da me svi mrze, nisam shvaćao zašto? Možda zato što oni moraju ostati.

Kada sam izašao, prva želja mi je bila „zapaliti“ jednu. Ruka prema džepu, nema cigareta, a ni ključeva od auta. Koji peh, predao sam ih supruzi da ne „rastegnem“ džepove na novom odijelu. Vani je bilo hladno. Cupkao sam na mjestu u jednoj cipeli. O.k. , brzo će završiti predstava. Naišao je domar. Upitah ga koliko traje predstava? – „Još, oko dva sata“ reče on.

Od tada više ne idem u kazalište, idem samo na mjesta na kojima se mogu naspavati do mile volje, a valjda mi je tako i zapisano u mojim „životnim kodovima“. Nakon toga jedino je preostalo da se priupitam, DALI SAM JA DOVOLJNO (NE)KULTURAN.

Franjo Sabo - Sabotaža