PORTAL PRESSUM

Kolumna Dragan Purišić: Osude

Kolumna Dragan Purišić
2018-04-08 01:09:53

Hoćemo li jednoga dana odgovarati za način na koji smo raspolagali vremenom u životu? Ne moramo u to vjerovati, ali zašto danas podupiremo strogo kažnjavanje osoba koje su nešto propustile uraditi?

Pitanje odgovornosti za prijestup uvijek je bilo osjetljivo, posebno kada znamo da se isti može različito ocijeniti. U pojedinim zemljama je kažnjivo ono što u drugima nije, negdje se  manji prekršaj strožije kažnjava, drugdje je teži blaže tretiran. Razlike u zakonodavstvu govore da su zakonodavci subjektivni.

Kada bi imali ono što im je najviše potrebno za takav posao - mudrost, sposobnost pravilnog rasuđivanja, u svijetu ne bi postojale spomenute razlike. Zbog raznih utjecaja zdrav razum u društvu može biti privremeno nadglasan; možda dvije, deset ili sto godina, dovoljno da se upropaste nečiji životi.

U brojnim slučajevima nepravde nisu uzele svoj danak jer su ih zaustavili suci zdravoga razuma koji nisu udovoljili svjetini željne krvi da se neko osuđeno biće pretjerano kazni. Tamo gdje se ostvaruju neprimjereno velike kazne, odgovornost snose svi graditelji pravnoga sustava, a najčešći uzrok smjelosti da se učini prijestup jeste neizgrađenost identititeta osobe, za koju je odgovorno i društvo. Drugim riječima, proizvodimo neprijatelje da bismo ih ubijali.

Ako otuđim nečiju imovinu, prijestup je jasan kao dan, no je li u istom rangu djelo kojim su mnogi današnji optuženici otuđili ono što još nije postojalo? Mnogi su pritvoreni ili čekaju suđenje jer nisu ispravno upravljali državnom imovinom na način da nisu (a mogli su) ostvariti dobit. Tako su oštetili (najčešće državu) za određeni iznos. Tko može sa sigurnošću tvrditi da bi neka parcela, objekt ili prostor sutra morao donijeti toliku i toliku dobit? Osim toga, propust su učinili mehanizmi nadzora te se stoga nije mogla provesti smjena odgovornih. Obično se radi o izabranim predstavnicima naroda, i kakvu bi drugu, osim političke odgovornosti, trebao snositi takav koji nije oplodio kapital države? Stoga, zatvor i obveza vraćanja duga (kojega je nemoguće vratiti), umjesto smjene i oduzimanja viška imovine, djeluju osvetnički.

Poznajem nastavnike kojima bi ljestvica ocjenjivanja od – 3 do 2 puno bolje odgovarala. Ovu od 1 do 5 koriste samo (donje)polovično. Ako su realni, onda su i suodgovorni što djeca nemaju bolje znanje.
 
Kakva je kazna obveza vraćanja nečega što se ne može vratiti? Sigurno neprimjerena. Ne treba niti spominjati kako negdje u službenim spisima postoje stavke da se čovjek osudi na više doživotnih kazni!
Zaboravlja se vrijednost ljudskoga života. Zašto olako čovjeku oduzeti mogućnost življenja; koliko košta jedna sekunda njegova života? Teoretski, da je na slobodi, neosuđen, možda bi u jednom danu osvojio golem dobitak i odlučio ga iskoristiti za dobrobit ljudi i zajednice? Nismo li, onda, njegovim pritvaranjem oštetili zajednicu za dobra koja su mogla nastati?
Odgovor će uvijek biti usmjeren na krivca pojedinca i njegovu rabotu.
Svakomu od nas bi se po nekom zakonu mogla pronaći krivnja, zato se učimo biti milosrdni. Počnimo od spoznaje da nitko nije počinio zločin zato što je znao da je kazna manja ili veća.

Treba odlučiti u kojem  smjeru želimo ići. Ako je već orijentacija oko za oko, zub za zub, ne bi trebalo biti oko za dva oka ili zub za protezu!
 
Krenimo odmalena odgajati djecu da znaju što ih čeka. Već danas kaznimo sinčića jer se vratio iz igre, a mogao je ubrati punu košaricu šljiva.  
                    
DRAGAN PURIŠIĆ