PORTAL PRESSUM

PONOVO SAM VIDIO OSMJEH NA LICIMA NAŠE DJECE

Kratke priče
2015-06-19 11:19:01

Sinoć sam preko interneta pogledao film Josipa Šarića „Lijepa naša Irska“. S obzirom da spadam u generaciju onih koji su „emigrirali“ iz roditeljskog doma, film je u meni izazvao burne emocije i sjećanja na dane prvog egzodusa.

Bilo je to u periodu sredine '60 i polovine '70 godina. Mnogi očevi mojih prijatelja napustili su svoja ognjišta trbuhom za kruhom i uputili se put Austrije, Njemačke, Švicarske. Cilj je bio jedan. Zaraditi dovoljno novaca. Sagraditi velike kućerine i jednoga dana se vratiti i uživati u blagodatima ostvarenog. Malo je njih bilo te sreće da uživaju. Ipak iscrpljujući rad, neuredan život i prehrana dolazili su na naplatu, rano i prerano.

Mi djeca radovali smo se svakom blagdanu. To je značilo da će biti čokolade (iz današnje perspektive to zvuči čudno), pokoji poklončić, neki komad stranjske odjeće. Nicale su kućerine. Jedna veća od druge. Naprosto se natjecalo. A u npr. Njemačkoj se za to vrijeme štedjelo na svemu. Jele su se konzerve. Ponekad u neznanju jezika i one za pse i mačke. Radilo se puno ali i zarađivalo.

Raditi „vanka“, kako bi oni to znali reći, a ne napraviti „pristojnu“ kuću značilo bi biti bitanga, niškoristi. Naravno, bilo je i takvih koji bi dolazili s ogromnim Opel Rekordima, starim Mercedesima da bi pokazali lažni sjaj svog uspjeha. Ti likovi bi se bahatili po lokalnim birtijama, čašćavali i obično bi pokazivali svoj primitivizam na način da su zaboravili materinji jezik, a tek su koju godinu bili „vani“. Obično bi takvima stari roditelji davali novac za povratak. Ruku na srce, takvih je bilo u manjem broju.

Obično bi priče o tim (tada) dalekim zemljama bile uljepšavane. Sve je bilo super,do pete pive, a tada bi se duša otvarala, a srce progovaralo. Nije im bilo lako.

Sinoćnji film „Lijepa naša Irska“ govori upravo o tim mladim ljudima II generacije koji su trbuhom za kruhom, u ovoj današnjoj neimaštini, napustili svoje domove i potražili sreću u toj zemlji (za njih) blagostanja.

Naravno ima tu i onih uspješnih i manje uspješnih. Ali ono što se dalo primijetiti je veseli izraz lica. Osmjeh od uha do uha. Zanimljivo je kojima su oni činjenicama bili šokirani. „Gradski ured za informacije“!!! Mjesto na kojem, kada ti zaškripi dobiješ sve savjete i to na jedan JAKO LJUBAZAN NAČIN. Odvjetnici volonteri, koji će Pro Bono savjetovati VAS strance. Ishodovanje dokumentacije za koju je potreban samo jedan dokument – Osobna iskaznica????????? Rješavanje papirologije putem obrazaca s interneta. Maksimalna tolerancija prema strancima. Mogućnost brzog napredovanja na poslu. Pa čak i slabije poznavanje engleskog jezika nije prepreka. A ono što je fascinantno. Plaća svakoga tjedna na računu.

Zanimljivo je bilo gledati te ljude, (namjerno ne pišem „te mlade ljude“, s obzirom da ih je bilo svih dobnih skupina u filmu), koliko se čude nečemu što bi trebalo biti sasvim normalno. Informacija uz osmjeh!!! Redovita plaća!!!!! Skrb za obitelj i djecu!!!!!

Osobno sam prije nekoliko godina davao podršku mom mladom kumu koji je odlučio otići u Dublin trbuhom za kruhom. Snašao se jako dobro. U tvrtki u kojoj radi napredovao je nekoliko stepenica. Sada radi u struci (ekonomista), u uredu tvrtke. Ali i on je prolazio trenutke kada je počeo kao perač suđa. Vrlo brzo, kao vrijedan radnik dogurao je do managera. Danas je sretan. S djevojkom kojom živi očekuje bebu. Mnogo puta mi je rekao da su mu moji savjeti puno pomogli i zbog toga sam sretan. Kada je odlazio imao je 27. Kada sam ja odlazio od kuće imao sam 15.

Ono što se dalo primijetiti u Šarićevom filmu je osmjeh tih ljudi. Osmjeh od uha do uha. Oduvijek sam imao svoju teoriju da je dom tamo gdje se osjećaš dobro i gdje ti je lijepo, ma gdje to bilo. Konačno je sazorilo vrijeme da se oslobodimo okova betonskih zidova koje gradimo da bi pokazali nekim ljudima da mi to možemo, da smo mi sposobni, a pri tom znajući da nam do njihovog mišljenja nije nimalo stalo.

Što je imati kuću. Samo lepeza lijepo složene cigle u kojoj uživaš dok neki drugi to ne odluče prekinuti. Tada ti istu na prevaru otmu, a ti završavaš na ulici pod stare dane.

S toga poruka mladima. Uživajte u životu (na svoj račun). Ne robujte običajima osim onima u kojima se veseli, jede i pije. Život je pre kratak da ga živite za neka materijalna dobra u kojima na kraju nećete uživati niti vi, niti vaša djeca. Imaju oni svoje planove i prioritete. Potražite sreću negdje gdje vas ona očekuje i počnite živjeti punim plućima.
Franjo Sabo

Pogledajte  film "Lijepa naša Irska"  OVDJE