PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: Moj drug Marx

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2018-05-02 08:16:26

Ja kao stari proleter i tradicionalista držim se običaja iz davnina i od toga ne odstupam niti za milimetar. Godinama braka i ova moja je prihvatila te običaje, tako da s te strane nemamo nikakvih nesuglasica. Rekoh s te strane!

Kod mene se oduvijek znalo. Za 1. maj se pravi bakljada i redovito se puca. To je stari Marxov znak. Bakljada je svijetlo za budućnost, a pucanje je znak upozorenja ugnjetavačima moje slobode da se ne zajebavaju s njom.To zna i ova moja.

Zna ona da sam s godinama postao i pičkica koja je spremna pustiti suzu na svaku nepravdu učinjenu nekom drugom, ali kada sam ja u pitanju ta pičkica se pretvara u zvijer. S toga pazi ona na svoje ponašanje pogotovo u dane obilježavanja tih nekih pizdarija iz minulih vremena koja se uvijek svode na žderačinu i pijačimu.

Nije da ni ja nisam nekada bio dio njih, ali bio sam zaveden od strane domaćih i stranih izdajnika. Tako bi mi oni nekada poturili kilu-dvije jagnjetine pod nos, očito me testirajući, jesam lojalan ili nisam, a ja sam kao pravi i dobar komunista, lojalan svojoj partiji, oglodao i posljednju kosku, tako da su me sve kere u selu mrzile.

Dolaskom demokratskih promjena i ja sam se promijenio. Počeo sam nekim drugim očima gledati one nevine oči janjca koje se pita pred svaki praznik hoće li biti dio slavlja, a i onaj mili odojak nije u boljoj situaciji. S toga sam ja odlučio uvesti, u duhu demokracije, korjenite promjene u dane slavlja. Kao prvo odmah sam prekrižio onu staru slavonsku poslovicu "Može umrijeti selo, ali ne i običaji". I tako su u Slavoniji posljednjih godina ostali samo običaji.

No vratimo se mi na moj način proslave 1. maja.

U tom duhu ova moja sasula je na mene salvu uvreda na temu mog kućnog odgoja iz dana mladosti. Navodno da sam ostavio kupatilo u neredu nakon tuširanja. Razbacani mokri ručnici, gaće, čarape itd. Rekoh, dobro je, bakljada je, u duhu tradicije, počela.

Bio sam zadovoljan.

Sada je trebalo u nastavku da se desi pucanje. Grozničavo sam tražio onu pjesmu od Gopca "Pod nama su pucali kreveti". To je nekako trebao biti mig ovoj mojoj da se duh tradicije u našoj kući ne smije promijeniti. A ona se pojavila s nekom maskom na licu kao da ide u pljačku banke. "Ovo je maska od krastavca, pomlađuje". Gledam ju i mislim si. Jebeš tradiciju, pa tradicija je da se mijenja. I tako sam ja onaj dio tradicije o pucanju za sada stavio sa strane obećavajući sam sebi da ću to garant nadoknaditi u inat njoj koja se namjerno maskirala na današnji dan.

"Što da danas kuham"? Pitanje je to koje mi postavlja već 36 godina svakoga jutra."Ženo draga, danas je 1. maj. Grah, grah hranu svih proletera, ali ubaci i malo suhovine, čisto radi okusa".

Ako misliš da nakon toliko godina braka još možeš iznenaditi vlastitu ženu, e onda si naivac. One su uvijek tri koraka ispred nas samo se ponekad prave mutave, da bi mi ispali pobjednici.

Iz špajza je iznijela namočeni grah Tetovac i dva lijepa bunceka zlaćane boje.

Bio sam ponosan i na sebe i na nju. Skoro pa da sam zaboravio da pucanja (prema tradiciji) nije bilo, ali spoznaja da zbog mene nije izginula niti jedna životinja, te da, što se mene tiče, Janko još bezbrižno skakuće po livadi, u meni je izazvalo duševan mir. A buncek, a jebeš ga. Netko je drugi kriv za to. Ispunjen sam bio ponosom, a i drug Marx bi bio ponosan što još ima proletera kao što sam ja.

Grah je bio fenomenalan. Sprašio sam dva velika tanjura, a i ovoj mojoj sam ja, u duhu proletarijata, izgrabio u tanjur, čisto da se i ja malo osjećam kao ovi gradonačelnici što sirotinji dijele grah. Ipak je ova moja penzionerka s 200 € penzije i nekako se uklapa u tu kategoriju. A da ovi na mirovinskom znaju kako ona dobro kuha grah. Da je ona još kuhala grah i sedmorici sekretara SKOJ-a, e tada bi možda dobila i borački dodatak i možda i neki čin, naprimjer zastavnika, pošto uvijek kada odlazim u grad na kavu ona za mnom maše da nešto kupim usput, što je ona zaboravila jutros kupiti.

Kako se dan bližio kraju, neka sjeta se uvukla u mene. Prisjećao sam se nekih proslava 1. maja u kojima bi se odlazilo s društvom na jezera, a s drugaricama po žbunju brale jagode. Pucalo se na sve strane. E, koja su to bila vremena.

Iz razmišljanja me prekide "zavrtanje" u želucu. Uslijedio je rafal neviđenih razmjera. Grah je učinio svoje. Znao sam ja, godine te mogu sustići, ali tradicija se i s godinama ne mijenja. O kako bi na mene bio ponosan MOJ DRUG MARX.

Franjo Sabo - Sabotaža