PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: Ja je ljubim ona podriguje

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2018-05-22 09:36:52

Ljudi moji ova neka nova vremena su me potpuno pregazila. Nema više slobode izražavanja, mišljenja i kretanja. Ovo s izražavanjem mi i nije nešto novo. Ova moja kada god nešto kažem ona na to kaže da se to tako ne kaže. Po pitanju mišljenja sve sam ih lagano sjebo. Mogu da mislim što me volja. Na primjer kada god prođe ona ženska iz moje ulice ja pomislim što me volja, njoj kažem "Dobar dan susjeda", a ona pomisli "Odjebi matora odrtino", ali fino odzdravi "Dobar dan susjed, baš mi fino izgledate danas". Pomislim, zašto baš danas. A ove druge dane kao ne izgledam fino? Tako da sam s ovim dijelom što se tiče mišljenja, razmišljanja i promišljanja, sasvim zadovoljan. Mogu da mislim što hoću, a oni nek' se frigaju.

Mene u posljednje vrijeme guši ova sloboda kretanja. Gdje god da kreneš "Veliki brat" te gleda.

Vozim se neki dan zaobilaznim cestama lijepe naše Istre, jerbo ovi što grade jedan kilometar ceste to rade već devet mjeseci, kad iz žbunja iskoči policajac. Rekoh, ajd, priteralo čovjeka. Kad ono palica STOP.

Ja mrtav ladan otvorim prozor "Dobar dan". On šuti ko onaj iz onog filma. Gleda me kroz tamne naočale. Mjerka auto. "Kontrola saobraćaja", kaže mi. "Kontrola čega? Kojeg saobraćaja u ovoj zapizdini"? "Imate li neki teret"? "Rekoh mu: "Imam bracika. Vidite. Ona moja kod kuće me jebe danima da ofarbam neki zid, popravim vrata od kapije. Ošišam živicu, a i ona susjeda Micika je otišla materi u Zagorje, tako da sam seksualno potpuno u klincu. Tereta ko u priči. Sav sam sjeban".

"Ne zanimaju me vaši kućni poslovi, nego vozite li nešto u autu"?

Gledam tog mladog čovjeka i nešto si mislim. Nije ni njemu lako. Izgleda da i on ima onu svoju kod kuće koja ga tlači razno-raznim poslovima po kući pa nije niti primijetio da sam mu se požalio na svoj seksualni život.

"Otraga vozim devet Sirijaca i tristo kila onih pizdarija za napravit atomsku bombu".

Na te moje riječi se naglo trgne. Maši se rukom za pojas. Iz auta iskoči i onaj drugi koji je očito prisluškivao što to mi pričamo. Situacija je postala krajnje napeta. Onaj drugi je bio stariji od ovog derana. A stariji znači i staloženiji.

"Je l' to ona Micika što je radila u onom marketu na kruvu"? Odmah u glavu udari ovaj stariji. Rekoh "je". "Uh dobra. Kod nje sam ti ja svaki dan kupovo burek. Ajd kolega pusti čovjeka, vidiš da ima svoju muku".

Ubaci ja u brzinu i kidaj. U retrovizoru gledam onog mladog kako očito objašnjava starijem da vozim devet Sirijaca i bojeve nuklearne glave.

Vozeći se tako gledam u nebo. Neki dan sam čitao na jednom ozbiljnom portalu da "Veliki brat" snima sve i filtrira ključne riječi. Sve čekam oče li me odnekud spizdit neka zolja.

E koja su nekada bila vremena. Mogo si pričati što te volja (samo ne protiv Tita). Mogo si u kurvanje gdje god si htio. Obećaš maloj sladoled u Portorožu, a ona već na izlazu iz grada počne vrtati onaj "kotač" za obaranje sjedišta na Yugu 45. Brzina spuštanja sjedala bila bi sukladna njenoj fizičkoj konstituciji. One koje su to češće radile imale su razvijenije mišiće desne ruke pa im je išlo brže, a ti bi samo trebao pronaći adekvatan poljski put na kojega češ skrenuti.

"Mala stavi deder onu kazetu od Balaševića". "Imaš Mitra Mirića, ja bi njega". "Znam ja da bi ti njega, al sada stavljaj Balaševića, on me inspirira".

I tako bi mi razrađivali amortizere na Yugu 45 do besvijesti ne plašeći se da će nas netko prekinuti. Tu i tamo bi naišao lovočuvar koji je već naviknut na ovu vrstu joginga postao imun, a to i nije bilo u domeni krivolova. Jedino su bili opasni ovi šparogari i gljivari. E ti bi morali malo zaviriti da vide tko se to "rekreira".

I tako bi mi sve dok traje kazeta A strane Balaševića radili vratolomije po Yugu 45, a onda bi prešli na B stranu. Ma koja su to bila vremena.

A danas, danas je sve drugačije.

Nećeš ti braco samo tako skrenuti na neki poljski put. Odmah te "Veliki brat" snimi. A koga "Veliki brat" snimi taj je zatefteren u šifrirani fajl. Kako znam?

Pa ovako. Vozim se ja neki dan iz Brtonigle. Imao sam nekih želučanih problema i mislim si samo da stignem do kuće. Yes brus. Vidim ja da je stanje alarmantno i skrenem na jedan poljski put. Izletim iz auta i potražim malo, onako skrivenije mjesto. Ostavio sam vrata auta otvorena jer je na radiju pjevala jedna meni omiljena pjesma, pa si nešto mislim, možda ću lakše i bezbolnije riješiti svoj problem slušajući pjesmu.

Nisam pošteno ni čučnuo kada se pjesma prekine i iz radija se začuje: "Vi što se skrivate u žbunju na koti 45, odmah izađite na čistinu i identificirajte se s osobnom kartom visoko podignutom. Imate dvadeset sekundi".

U prvi mah sam pomislio da je neka skrivena kamera. A ljudi moji koje sramote. Što će ova moja kod kuće reći kada me bude na televiziji vidila gologuzog u njivi. Prvo mi palo na pamet. Ma ništa. Što je tu je. Ako nešto pođe po zlu barem će vidjeti da sam pokušao spriječiti najgore dok mi bude prala gaće.

"Ponavljam, vi što se skrivate u žbunju na koti 45, odmah izađite i identificirajte se osobnom iskaznicom visoko dignutom u vis, u protivnom bit će te uhapšeni, a ako pružate otpor i ne surađujete NATO će podići svoje F-56 i raketirati vas.

E sada je već situacija postala ozbiljna. Ali kako da ja "Velikom bratu" objasnim da sam u delikatnom stanju kada ja ne mogu samo tako prekinuti započetu radnju. Kako mu objasniti da ja imam samo želučane probleme? Jbt. kakva su to došla vremena. Kroz žbunje sam gurnuo ruku s osobnom kartom.

"A vi ste onaj koji zajebava policajca da vozite devet Sirijaca i neke nuklearne pizdarije. Ajde begajte kući na wc ko sav pošteni svijet i sakrijte tu svoju sramotu".

Na radio se vratila ona pjesma od prije stresa, ali ja ju više nisam čuo. Jebem ti i tehniku i tehnologiju. Vratite mi ona stara vremena i Yugo 45 kada sam na poljskom putu uživao i slušao Balaševića kako pjeva JA JE LJUBIM ONA PODRIGUJE.

Franjo Sabo - Sabotaža