PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: U našem gradu svi se znadu

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2018-08-15 09:51:33

Da ja živim u najdosadnijem naselju na svijetu to je već opće poznata stvar. Tu se ništa nikada ne događa. A kada se i dogodi to je toliko mizerno da niti kere ne zalaju.

Kad smo već kod pasa oni su nekako jedini znak raspoznavanja među žiteljima. -"To ti je ona, znaš ona koja svaki dan šeće s onim žuto plavim psom. Ne znam koje je pasmine, ali ona lijepa zgodna žena.Ima oko osamdeset, godinu više manje". Tako ova moja meni objašnjava tko je tko u naselju.

E sunce te jebalo. Lijepa i zgodna, a ima osamdeset!!!

Očito su kriteriji ove moje otišli potpuno u klinac, iako ona tvrdi i za mene da baš i nisam bio neki mačo tip kada se udavala za mene ali jbg. Znam ja da je ona sada pomalo ljubomorna što ja izgledam sve mlađe kako starim, pa se teško miri s tim.

Dok nju u naselju znaju kao "Ona baba što svaki dan pet puta šeće s Jackom", mene znaju kao "Onaj visoki šlang, crne kose, plavih očiju, zgodni frajer". Tako barem ja mislim da pričaju, pošto su ljudi postali neizravni pa mi to nitko još nije rekao u facu, ali ja to osjećam.

Jutros, reski zvuk sirena probudio me je iz letargije koja vlada u meni. Troja navalnih vatrogasnih kola, policija, dva tima hitne protutnjala su pored moje kuće. Rekoh, evo ga. Pogledam u Jacka, on mrtav hladan. Rekoh, e jbg.

Jack je lovački pas, izraženog osjeta za opasnost. Rođeni lovac. Dva puta sam ga uhvatio kako bježi po dvorištu dok ga je proganjao jedan miš. To se već pročulo u mišjem svijetu pa kada je miševima dosadno, svrate u moje dvoriše da se malo poigraju s Jackom.

Kako su ovi projurili sa zvukom sirene i ja sam skočio kao svaki savjestan građanin. U to je nestalo i struje. Rekoh u sebi "ovo nije dobro, samo da ne potraje". Ova moja je upravo stavila u frižider šnenokle da se hlade. Ako ne bude struje duže vrijeme mogle bi povući salmonelu ako ih ja, naravno, ne pojedem još onako tople. Salmonela je opasna.

Kao što rekoh, ja van a u susjednoj ulici skupila se raja njih troje četvero penzića. Mašu rukama i nešto dovikuju. Nije izgledalo dobro. Sirene su još tulile, očito da bi se dobilo na važnosti intervencije. Rekoh u sebi "ovo mora da je neka velika katastrofa".

Prvo sam sreo susjedu Silvanu koja je žurno odlazila sa psom. Rekoh "evakuacija je počela". Tu tezu mi je potvrdila i susjeda koja je žurno povukla muža u stranu. Prvo što mi je palo na pamet "eksplozija".

Neki Švabo, turista, provirio je preko balkona "Was ist das"? Rekoh mu "No panik". Samo je hladno odmahnuo rukom, počešao jajaca i vratio se u sobu. Htio sam ga zazvati da se i on priključi spašavanju što se spasiti da, čisto da sve ovo postane internacionalno pa možda i završi u stranim medijima u udarnom terminu da se i za moje naselje čuje u svijetu.

Kada sam "doletio" na mjesto "katastrofe" pitam jednog susjeda što se dogodilo. Kaže on "Ma strašno, lako se je mogla dogoditi katastrofa, dobro smo i prošli".

Vođen iskustvom iz onih krimi serija odmah mi je pogled počeo lutati po prisutnima. Obično se kaže da je ubojica ili izvršitelj (ne)djela još prisutan i uživa gledajući razvoj događanja.

Od prisutnih šestero, troje sam ih odmah eliminirao. Njihova dioptrija je toliko velika da oni ne vide ni suprotnu stranu ulice. Onaj jedan mi je bio malo sumnjiv pošto je kraj njega stajala jedna fina guzata i sisata gospođa. Valjda mu je to žena. Odmah sam pomislio kako on onako sav nikakav može imati takvog komada, to je već sumnjivo. Taman kada sam ga htio prijaviti prisutnim organima, svi su se pokupili (i vatrogasci i policija i hitna) i nestali u vidu magle.

Još su neka dvojica nešto prčkala oko nekog ormarića. Pitam ih što se je desilo? Kažu "Ništa strašno, zapalio se ormarić od struje". Pitam: "diverzija". "Ne, prašina, starost i dotrajalost". E jebem te robijo. Koje smo mi sreće. Taman kada se je nešto počelo događati ono prc. Ništa.

Palo mi je na pamet da zapalim cigaretu, čisto da malo zadimi, pa možda ovi pošalju i kanadere. Da se ponovo ovi sa sirenama vrate. To bi izazvalo malo panike pa bi i ove turistkinje u spavaćicama izbauljale van iz apartmana. Možda bi pao i pokoji toples. Vrag je panika. A mi bi imali cijelu zimu da pričamo kako smo bili na rubu katastrofe. Uveličavali bi svoje zasluge u spašavanju naselja i ogovarali ostale koji nisu bili tu.

Evo me sjedim na terasi. Ponovo se ništa ne događa. Vrijeme je cmoljavo pa ni ove turistkinje danas ne idu na plažu tako da je izostalo i "parenje" mojih bolnih očiju. Dosada stiže dosadu.

Odoh ja do grada da ekipi ispričam s koliko sam stresa proveo ovo jutro. Naravno, sve ću uveličati do razmjera velike katastrofe, moju neizbježnu ulogu u spašavanju naselja iako su oni već sigurno čuli cijelu priču pošto je ona alapača iz druge ulice već odjurila na biciklu do grada.

Znam da mi neće vjerovati. Uvijek je to tako. Niti ja njima ne vjerujem kada uveličavaju događanja, ali tako vam je to kod nas, jerbo U NAŠEM GRADU SVI SE ZNADU.

Franjo Sabo - Sabotaža