PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: Na Peričin prvi dan škole 'nastradala' baka

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2018-09-06 11:46:32

Jutro, tek pokoji sat nakon svitanja probudi me krik koji je uz kuknjavu prerastao u žestoki plač. Inače ne volim nasilna buđenja. Nekako mi je prirodnije kada se sam od sebe probudim ranom zorom obično između 9 i 10 sati. Volim ta jutra i taj tajming. U to vrijeme svi su već popili dvije tri jutarnje kavice, maznuli pokoju rakijicu za bolju cirkulaciju i očistili krmelje ispod očiju. Ženske bi se u to vrijeme već "upristojile". Nabacile pituru i širokog i veselog osmjeha bile spremne za jutarnje gradske pohode. U vrijeme u koje se ja budim vrijedi i pravilo u mojoj kući da se prvih sat vremena ne priča. To sam nakon toliko godina braka i treninga konačno i ovu moju naučio. S tom tišinom si kupujem još jedan dodatni sat nade da su se svi već do tada skulirali te da su šanse da naletim na nekog lika, koji je imao loše snove, svedene na minimum.

Kao što rekoh to jutro iz sna me probudio užasan krik. Rekoh sebi još onako mamuran. "eto opandrknuo neki susjed". Sve to potvrđivao je i žamor koji se čuo s ulice. Bacih pogled kroz prozor kad tamo već cijela šira familija na okupu. Svi plaču. Mašu rukama. Suza suzu stiže. Prvo sam zapazio "baku" dobro držeču polovnjaču koja je uvijek izgledala i fit i šik.. Rekoh u sebi: "dobro je, nije ona".
Naravno, ja kao savjestan i dobar susjed odmah sam, onako u spavaćim gaćama, krenuo van da provjerim koga više nema po inventuri.

- "Pa gdje češ ti u gaćama i ovoj pederskoj roza majici"? Rekoh "idem van netko je očito umro". - "Ajd vračaj se natrag nije nitko (još) umro, to susjedi ispraćaju malog Pericu u školu. Danas mu je prvi dan škole, a ako izađeš u ovim gaćama i ovoj majici ti bi mogao umrijeti".

Ako sam išta naučio onda je to da se s ovom mojom nije za zezati se, kada je umiranje u pitanju. Pa ona je pogledala sve serije: "Ubojstvo u Midsomeru", CSI svih vrsta. Ma nema serije koju ona nije pogledala, a u kojoj u prvih pet minuta nema barem petero mrtvih.
A jednom sam ju uhvatio kako u sinovoj sobi mlati onu boksačku vreću. Kada je zavalila hai kik skoro sam pao u nesvijest. Jbt. koliko ta može dignuti nogu, a kao bole ju leđa. Malo sam provirio kad na vrhu vreće moja slika. Onda je opalila jedan mai geri, onaj šut odozdo. Ja sam se instinktivno uhvatio za jaja i osjetio bol u preponama. Odmah me oblio znoj, a ona je promrmljala: "ti češ meni da je juha slana". Ova moja je garant podvojena ličnost spremna na svaku vrstu nasilja i od tada sam na oprezu. Pa ja živim s Hoganom jbt.

Kada sam čuo da nitko nije mandrknuo u susjedstvu bilo mi je nekako lakše. Ali da cijela familija plače što je dijete krenulo u prvi razred, što je previše, previše je.

- "Pa čekaj, jesu oni normalni. Dijete krenulo u školu a oni se okupili kao da ide u rat i k tomu još kolektivno plaču. Pa ovi su popizdili načisto. Koja su to došla vremena. Pa ja kada sam krenuo u prvi razred nisam niti znao da moram u školu. Mater je prebrala neke knjige od starije sestre i brata. Pogledala u neke bilježnice koje oni nisu ispisali do kraja. Ubacila olovku, pero i neku tintu koju je malo razrijedila vodom i rekla: - "Ovo će za tebe biti dobro. I tako od tebe nikada neće  biti ništa". Obukla je na mene jednu sestrinu jaknu roza boje koja je njoj bila već premala. Napravila brzinski higijenski pregled ušiju, vrata i noktiju. Opalila mi jedan brzinski šamar i poslala me da ponovo očistim nokte. Nakon novog pregleda ošacovala me je ponovo i rekla: "baš si mi lijep" i opalila mi novi šamar. Na moj upitni pogled (zašto). Ovo ti je da budeš dobar i pristojan u školi, a i učitelju sam rekla, samo neka te tuče. Poljubila me uz AJD ZDRAVO I PAMET U GLAVU. Nikakve kuknjave, plača i ostalih pizdarija. A ova današnja djeca, sprema ih se kao da idu na bal. Kupuje im se markirana odjeća i obuća. Torbe koje lebde pored njih da brižna djeca ne iskrive kičmu. Pa ja sam imao sestrinu torbu koju sam naslijedio. Kada sam krenuo u školu bila je teška skoro koliko i ja. Dobro, tek sam nakon tri mjeseca u školi otkrio da mi je brat u nju ubacio jednu ciglu, a sve u svrhu da ojačam. Od markirnih stvari imao sam jednu praznu kuvertu s markom koja je bila za učitelja da ako zastranim pismom obavijesti roditelje. Eto, po tome pamtim svoj prvi dan škole koji je prošao bez pompe, kuknjave i ostalih gluposti. Sjećam se još da mi je mama za marendu spremila preklopljene dvije šnite kruha s pekmezom od šljiva. Mi smo to zvali sendvič od pekmeza. A ovi današnji dripci imaju toplu, kuhanu marendu kao da rade u rudniku i onda se mi čudimo".

Ispalio sam ovaj monolog iz sebe kao iz topa iako me je ova moja pokušala nekoliko puta prekinuti, ali nisam se dao. Sad ili nikad. Znala je ona na što ja to ciljam. Nije niti ona bila ništa bolja kada su moji klinci bili mali. Valjda to jednostavno tako mora biti. IMA SAMO JEDNA MAMA. I moja mama me voljela kao što svaka majka voli svoje dijete. A šamar? Ma šamar u to vrijeme je jednostavno bio dio dnevnog odgoja. Nakon nekog vremena više niti ne plačeš, niti te boli. Šamar prihvatiš kao jednu opomenu da se to više ne ponovi.

Uspoređivati ona i današnja vremena je jednostavno neizvodivo, ali sve ove pizdarije koju izvode (neki) današnji roditelji su mi van pameti.

Priča mi nećak neki dan kako su on, supruga i kćerkica (16 mjeseci) bili na rođendanu kod prijatelja koji su zakupili neku vilu u šumi. Kako je sve bilo super. Janjetine, probrana vina, kolači i torte, pa morske delicije. Rekoh pa dobro. Čovjek ima pa se može. Pitam nećaka koji je rođendan domaćin slavio. Kaže, koji domaćin? "Pa sin mu slavio drugi rođendan". Halllooooouuuu. Pa ja sam prvi puta slavio rođendan kada sam imao 15 godina. Kupio sam "Jadro keks" i litru mlijeka pa smo djevojka i ja sjeli na kamenje kod "Vila Rite" i počastili se. Naravno, sada će ove mlađe generacije mojih čitatelja kolumni prevrtati očima. Pa kada već prevrćete očima da vam otkrijem da sam prvu bananu pojeo s 10-11 godina. Kada sam to jednom pričao mojim mladim nogometašima koje sam trenirao, jedan me pitao da li smo bili toliko siromašni pa mi roditelji do tada nisu mogli kupiti banane? Rekoh mu da nije bio problem u novcu, nego banana nije bilo kod nas. Njegov komentar u bradu je bio "Jbt. u kojoj ste vi zapizdini živjeli". Kako nekome danas objasniti da nečega jednostavno nije bilo za kupiti. Ili na primjer, ja danas na tv-u imam tisuću programa, a nekada smo imali samo jedan program. Kako im objasniti da se moja baka uvijek prije dnevnika u 8 presvlačila u misnu haljinu (haljina za crkvu) pošto ona nikada nije vjerovala da tip koji čita vijesti nas ne vidi. "Kako on nas ne vidi, a mi njega vidimo". To je bio njen odgovor.

Ovakvih primjera bilo je na stotine. Mladi će reći da smo bili glupi. Ne, nismo bili glupi nego smo živjeli u nekom drugom vremenu lišenom današnje tehnologije. U vremenu u kojem se svaki dan kuhalo (nije bilo hladnjaka). Veš se prao na ruke (nije bilo perilice). Bake su same pekle kruh, a mi djeca smo imali bombone koji su se pravili od šećera. Živjeli smo u vremenu u kojem je bilo obavezno da svi članovi obitelji budu za stolom nedjeljom u podne za ručkom. Nije to bila nametnuta obaveza. Bio je to izraz poštovanja prema osobi koja je cijelo jutro kuhala s ljubavlju da usreći obitelj. Živjeli smo u vremenu kada su stariji pričali, djeca su morala biti tiho. U vremenu u kojem je roditelj samo jednom opomenuo dijete. U vremenu kada smo se istinski radovali sitnim poklonima koji se nisu kupovali u trgovinama. Jednostavno bila su to neka druga vremena koja su neusporediva s ovim današnjim.

Bila su to vremena bez "plavih telefona". Vremena u kojem je nešto što je izrečeno ili napisano u medijima prihvaćeno kao istina. Vremena u kojima su se ljudi družili i posjećivali bez interesa. Vremena u kojima je postojala čast, poštovanje i odanost bez fige u džepu. Vremena u kojima je nepoštenje i lopovluk bilo nešto jako ružno i sramotno.

Da bila su to vremena u kojima sam svoju prvu bananu pojeo s 10-11 godina, ali vremena u kojem se poštivalo sve što se treba poštivati, a osuđivalo sve što se treba osuditi. Da je bilo idealno, nije, ali da su se pravile ovakve pompozne pizdarije da se mene nasilno budi zato što je mali Perica krenuo u prvi razred, e to je prevršilo svaku mjeru. Već me pomalo strah da će ovi Pericu s plaćom i suzama pratiti cijeli prvi razred. To bi unijelo drastične promjene u moj bioritam, a onda slijedi erupcija nesagledivih razmjera. Pod hitno moram djelovati ili će u novinama osvanuti naslov: NA PERIČIN PRVI DAN ŠKOLE 'NASTRADALA' BAKA.

Franjo Sabo - Sabotaža