PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaža: Na stazi FIS doživio sam bis

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2019-01-05 01:11:06

Bradati intelektSjećam se, bio je ponedjeljak, mjesec prosinac '92 godine. Kako pamtim te datume? Sve događaje koji su promijenili moj život pamtim, iako mi onaj Švabo Alzheimer pokušava zamutiti pamćenje, ne uspijeva mu. Da je bio ponedjeljak pamtim po tome što smo svakog ponedjeljka za večeru „tukli“ po pohancima koji su ostali od nedjeljnog ručka. I to ne po bilo kakvim pohancima, već po batkovima koje je obožavao „ljubi ga majka“. Moja supruga se držala načela da hrane uvijek treba biti dovoljno ako naiđu gosti. Zato je kuhala količine kao da očekuje „vojsku spasa“. Danas, kada smo u kući ostali samo nas dvoje, ne mijenja naviku.

– Neka se nađe, možda nam neko svrati pa da ga imamo čime počastiti.
– Ženo božja, tko da nam svrati, pa mjesecima nam nitko ne dolazi u kuću. Ajde, priznajem da su nekada i znali doći neki gosti, ali samo da ispipaju mogu li posuditi neku lovu na duži period, sada kada su namirisali da love nema, nitko nam niti ne dolazi. Ne dolazi nam ni onaj majstor za peć otkad nema rakije u kući, namirisao je i on krizu, a ne znam jesi li primijetila da se niti mačak ne vraća kući svakoga dana.
– Neka, neka se nađe, možda netko ipak navrati... – bila je i dalje uporna.

Ali danas sam je provalio dok sam „tukao“ po posljednjim komadima odojka koji su ostali od zadnjih praznika. Cilj joj je skuhati što više, tako da se to razvuče na par dana. Već sam počeo roktati od ovog odojka.

Kao što sam rekao, bio je ponedjeljak '92 godine. Za vrijeme večere moja kći je sazvala zbor stanara naše kuće. Bio sam pomalo iznenađen, ali i ljut. Zna se tko može sazivati zbor stanara! Predsjednik, a predsjednik sam ja, ali kada sam pogledao u suprugu i sina, bilo mi je jasno da je prisutni kvorum već odradio pripremni sastanak, a ovaj večeras je samo formalnost koju treba pro forme verificirati.
 
Kći je počela: – Gle tata, svi koji si to mogu priuštiti poslije Nove godine idu na skijanje. Jedino mi idemo kod bake na kolinje. Mi smo odlučili prekinuti tu tradiciju i ove godine svi zajedno otići lijepo na skijanje. Dobro, ti se groziš hladnoće, ali u hotelu je bazen s lijepim pogledom na skijalište. Ti ćeš se lijepo banjati i gledati mene i brata kako skijamo, a mama će uživati u šetnji i svi sretni.

Nisam mogao ovu njihovu podlu odluku prihvatiti samo tako, iako, ruku na srce, bila mi je već puna kapa odlaska na kolinje svake godine. O nekoj promjeni i sam sam razmišljao, ali skijanje mi niti jednog trenutka nije padalo na pamet. Neke toplice s vrelom vodom, e to mi je često padalo na pamet.

– Otkud tebi ideja da si mi to „možemo priuštiti“? Bacio sam značajan pogled prema supruzi koja je složila nevinu facu.
– Ja jesam još mala, ali nisam glupa. Na sebi imaš toliko zlata da bi se posramili i lokalni đilkoši. Kupio si si novi auto, a mama, kada misli da mi spavamo, svaku večer tuče po kalkulatoru i nešto zbraja. U onoj crnoj torbi koju nikada pred nama ne otvaraš, nosiš jedan pištolj, a u onoj „oficirskoj“, drugi. Pa naoružaniji si od NATO-a. Pričaš o tome da planiraš kupiti kuću. Čini mi se da se ima.

Taman kada sam htio dignuti galamu, supruga me strogo pogledala.
– Ni pisnuo da nisi, djeca hoće na skijanje, idemo na skijanje. Ovdje ti je broj telefona hotela koji se njima sviđa, sutra ih nazovi i rezerviraj 14 dana, zapravo, ja sam već rezervirala, ti samo sutra uplati.
Pokušao sam smanjiti broj dana, ali njen pogled je govorio sve. Nakon sastanka svi su bili sretni. Na stol je, za desert, stigla zdjela puna šnenokli. Znali su sve moje slabosti.

Hotel na samom skijalištu, predivno, u hotelu pola ljudi iz moga grada, neopisivo. Neka su samo supruga i djeca sretna. Prvi dan sam išao s djecom iznajmiti opremu. Pošto su još bili mali, dobro sam se oznojio noseći svu opremu do staze. Trebalo je naći i učitelja skijanja.

Kada sam napokon riješio sve obaveze, odlučih konačno otići na hotelski bazen i lijepo se izbanjati. Ulazak u „grijani“ bazen, brrr. Voda je bila hladnija nego temperatura vani. Nakon deset minuta sam poplavio te potražio spas u sauni. Za saunu sam se bolje pripremio. Ponio sam novine, cigarete. Nadao sam se da ću unutra zateći neku dobru koku za neformalno druženje. Sauna je bila prazna. Ona debela baba što me vodila u saunu čudno me gledala.
 
– Ovo vam je prvi puta u životu da idete u saunu?
– Ma neee, uf koliko sam ja puta već bio... Morao sam slagati da ne ispadnem seljak. Baba je nestala. Nakon dvije minute počeo sam teško disati, u trećoj više nisam imao zraka, a u petoj sam počeo gubiti svijest. Iz saune sam izletio brzinom metka. Jebale vas i vaše banje i vaše saune. Otišao sam u aperitiv bar na cugu, bio sam ljut. Na aperitivu sam našao Vilija, dugogodišnjeg prijatelja koji je s porodicom bio smješten u susjednom hotelu. Kada je čuo da ne skijam, počeo me nagovarati da sutra iznajmim opremu, da uzmem učitelja skijanja i da će mi se sigurno svidjeti.

Za večerom sam ispričao supruzi i djeci kako sam proveo dan. Ostali su ozbiljni iako sam im u očima mogao iščitati podsmijehe. Znali su da im je daljnji ostanak ugrožen ako mi pod hitno ne nađu neku zanimaciju. Tada sam im rekao da mi je prijatelj predložio da i ja naučim skijati i da ozbiljno razmatram tu mogućnost. Svi su bili oduševljeni.

Jutarnji odlazak na skijalište. Odlučio sam odmah iz garderobe iskijati na stazu. Pa što, vidio sam ja i veće mulce od sebe da skijaju. Prva mala uzbrdica. Stigao sam skoro do vrha, rekoh, skoro. Tada sam krenuo unazad. Iza mene je bila neka škola skijanja sa desetak djece. Porušio sam ih kao domino kocke. Dojurila je neka ženska, ja sam još ležao raskrečen kao žaba. Pored mene su prolazili neki poznanici. Ma što neki, prolazili su svi koji su bili u hotelu. Kao da su jedan drugom javljali da ja ležim raskrečen na snijegu. Pomoći niotkud. Tada je na mene počela vikati i ona njihova učiteljica skijanja. Konačno spas. Pomogao mi je Janez, učitelj skijanja. Utješio me: – Ništa strašno, to se svakome od nas dogodilo, samo ljudi zaboravljaju, dobro, baš da desetero djece srušiš i nije uobičajeno, al' jebiga.

Nikada nisam volio školu, a ovu skijašku sam odmah zamrzio. Janez i ja skijali smo na baby stazi s tim da su mala dječica imala privilegiju da se „tanjurom“ (sky lift) voze gore, a meni su zabranili kada sam pokidao treći konopac koji je držao „tanjur“. Morao sam, nakon svakog spuštanja, ponovo „stepati“ do gore. Nakon tri dana već sam dobro napredovao. Najviše sam napredovao u padanju. Imao sam i svoj fan klub. Na stazi na kojoj sam učio znalo se okupiti stotinjak gledatelja. Kasnije sam čuo da su organizirali i internu kladionicu. Nakon škole skijanja, koja je trajala svakoga dana po 2 sata, bio sam toliko umoran da bi otišao prileći. Trajalo bi to i do večere. Na večeri o skijanju nitko nije pričao, svi su se pravili ludi, bilo im je neugodno. Tada sam odlučio. Proskijati ću, makar mi to bilo zadnje.
Sljedećeg jutra Janez me čekao na baby stazi.

– Janez, idemo odmah na onu dugačku i široku stazu, dosta je zajebancije. Želim skijati, a ne zabavljati ljude. Janez me pokušavao odgovoriti rekavši da nisam još spreman i da je preopasno. Nisam se dao. Krenuli smo na „opasnu“ stazu. Moji fanovi su išli s nama. Toga ih je jutra bilo nešto više. Dolazak na automat za poništavanje karata na žičari mi je i danas trauma. Opet ta mala uzbrdica i opet sam skoro stigao do vrha, skoro. Opet je iza mene bila škola skijanja i opet sam ih sve oborio. Ona učiteljica skijanja bila je prava kučka. Opet se derala na mene kao da je luda. Nije im bilo dosta što se ona dere na mene, nego su i neke mame digle dreku. Od toga dana niti moja djeca me više nisu zvala tata.

Stigao sam na vrh. Upitao sam prvog koji je došao do mene je li to Triglav. Bilo je jezovito visoko. Tada je stigao i Janez. Ja sam se toliko ukopao štapovima u snijeg da sam ih jedva izvukao (naravno, onaj Vili „kurva“ sve je to fotkao iz nekog grma).
Nakon sat i pol Janez i ja stigli smo do kraja staze. Dočekao me aplauz, ali i razočaranje što nisam niti jednom pao. Janez me pohvalio. Otišli smo popiti kuhanu rakiju. Tu smo naišli i na onu bijesnu učiteljicu. Nakon treće rakije sve mi je oprostila.Tada mi je Janez priznao: – Znaš, ti i jedna slijepa djevojka ste mi do sada bili najteži učenici, a 25 godina radim kao učitelj skijanja.

Janezu sam dao otkaz, ostali smo dobri prijatelji još dugo godina nakon toga. Kada god bi proskijao pored njega, uvijek je svojim učenicima govorio o meni sa suzom radosnicom u oku.
Odlazak na skijanje za moju obitelj nakon te '93 godine postalo je redovito. Obišli smo mnoga skijališta. Upoznali nove prijatelje. Družili se i zabavljali. Nikada nisam ozbiljnije pao, čak mogu reći da sam i dobro skijao s obzirom na moje porijeklo i zemljopisnu pripadnost.

Danas više ne odlazim na skijanje. Djeca su porasla, mi smo ostarili, pa nam ostaju samo lijepe uspomene na ta vremena. Jedino što za kraj mogu poručiti svima koji ovih dana odlaze na skijanje je: – SRETNO VAM SKIJANJE i uživajte u životu!

Franjo Sabo - Sabotaža

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag