PORTAL PRESSUM

Osvrt Larija Zahtile - Quo vadis radna snago?

Umag
2019-04-14 12:13:09

Posla ima, ali nema tko raditi! Sve češće čuju se takve konstatacije. Prije nekoliko godina bilo je problem naći posao, a sada je problem naći radnika. Tako priča ulica. Da nema radnika potvrđuje i veliki broj poduzetnika koji ne znaju tko će im posao obavljati. Nedavno mi je jedan obrtnik rekao da bi najradije zatvorio obrt od muke, s obzirom da ne može pronaći dovoljno kvalitetnog radnika za duže vrijeme. Sve veći broj zanimanja postaje deficitarno.

Katkad je poslodavcima problem pronaći kvalificiranu radnu snagu (kad nedostaje točno određeni profil radnika), ali sada je sve veći problem uopće pronaći radnika, čak i za zanimanja gdje se može pretrpjeti nedostatak kvalificiranosti. Prije svega, brojni su poslodavci sami sebi kopali jamu, i to cijeđenjem radnika u vremenima kada je svaki posao za radnike bio premija. Mnogi su, naime, bili nekulturni, od radnika tražili 150 posto, a plaću održavali na minimalcu. Bilo je tu dugova, dijelova plaće „na crno“, bezbrojnih prekovremenih sati – naravno rijetko kada plaćeni. Takvi su poslodavci sada došli na sto čuda. Nemojmo se zavaravati, poduzetnici svojim poduzećima mogu upravljati kao svatko od nas svojom imovinom. Međutim, potrebno je zadržati odgovornost prema svojim radnicima i poštovati taj ljudski kapital. Tko to nije spreman prihvatiti vrlo vjerojatno sada ne zna kud će sa svojim biznisom.

Tijekom dugotrajne gospodarske krize ušli smo i u EU, odlazak iz Hrvatske lakši je nego ikada. Oni koji nisu pronalazili adekvatna zaposlenja u velikom su broju odselili i stvorili početni impuls „topljenja“ broja radnika. Nastavilo se iseljavanje i do današnjih dana „iznimnog gospodarskog rasta“. Dva su elementa u tome ključna: daleko veći kapital vrti se u zapadnim zemljama gdje su i plaće zajedno sa životnim standardom mnogo veće (ali je ondje i osjetno veća produktivnost kao posljedica tradicije tržišnog poslovanja), a uz to u Hrvatskoj je stvorena jedna vrlo teška i naporna atmosfera. Turobna atmosfera sumnji, nepostojanje dubinskih reformi, apsurdne birokratsko-zakonodavne prepreke i sve bizarnije rasprave o ustašama i četnicima mislim da su se popeli preko glave mnogima u Hrvatskoj. Teško je othrvati se dojmu da je i to, možda podjednako kao iznos plaće, utjecalo na iseljavanje. Važno je reći i da ljudi sve manje perspektive u budućnosti vide za svoju djecu, pa im je odlazak još logičniji. Problemima nema kraja. Treba još reći da su posebno ranjivi građani koji nemaju nekretnina na raspolaganju (kupljene, naslijeđene ili dobivene na korištenje). Takvi će još lakše odseliti, a uobičajene stanarine u Labinu popele su se na 250 do 350 eura što je prilično opterećenje za ovdašnje plaće.

Beznađe. Teško je očekivati da će se stvoriti preduvjeti za osjetni rast plaća i standarda. Tko može uopće zamisliti da će, primjerice, PDV uskoro pasti na 20 posto, da će si za jednu prosječnu plaću radnik moći priuštiti 1.000 litara benzina umjesto sadašnjih 600, a da će se od Labina do Zagreba moći voziti autocestom i tunelom s godišnjom vinjetom od 1.000 kuna (umjesto plaćanja sadašnjih 200 kuna za jedno putovanje u Zagreb i natrag)? Tko je toliko hrabar da zamisli rast mirovina od, recimo, 500 kuna, umjesto sadašnjih tragikomičnih porasta od 30-tak kuna?

Nema optimizma, a teško je za njega naći uporišta. U Istri je nedostatak radne snage sve izraženiji, s time da Istra spada u gornju četvrtinu najrazvijenijih područja Hrvatske. Razorno zvuči podatak da Istra jedva prelazi 70 posto razvijenosti Zagreba, a samo dvije-tri županije uspijevaju „prebaciti“ 70 posto razvijenosti Istre. Vlada ne može olako sniziti poreze, a kamo li povećati mirovine. Ne može vlada ni olako restrukturirati gospodarstvo, kao ni zdravstvo. Mnogo toga se ne može, ali problematično je što imamo dojam da se još manje uopće pokušava. Koliko je samo nedorečenosti oko provedbe natječaja za sredstva EU fondova, radi se o milijardama kuna koje su već trebale biti investirane i sudjelovati u rastu gospodarstva.

Kako uopće tu negativnu spiralu prekinuti nakon desetljeća lošeg strateškog vođenja tog pitanja? Neovisno o tome govorimo li o državnoj razini ili lokalnoj, potrebno je okupiti ljude koji mogu proizvesti strategije. Strategije su alat koji je itekako koristan, ali osnovni preduvjet jest da ih produciraju stručni ljudi kojima je stalo. To treba naglasiti: kojima je stalo! Mnoge strategije rade se tako da se zadovolji forma, a konzultanti pritom „vrte“ nekoliko teza i mjera kroz sve moguće strategije. Možemo zamisliti kako to izgleda kada se tematska strategija za nešto osmišljava u firmi u jednom mjestu, a kreira i za Pazin, i Solin, i Opuzen, i Delnice, i Pakrac, i Ilok i Ludbreg, a da se pritom doslovno izvrti kroz isti Word dokument. K tome, ako se sve to još radi u nekom užem vremenskom razmaku neuspjeh je gotovo zajamčen. Dakle, maksimalni napor potrebno je učiniti za proizvesti što kvalitetnije strategije. Ovdje govorim i o strategiji prepoznavanja potreba tržišta rada, što se nastavlja kroz školstvo koji kadar treba znati proizvesti. Osim toga, ako se negdje ne može pronaći dovoljno profesora i učitelja, treba razmisliti i o spajanju škola. Nije svrsishodno u jednoj školi patiti od manjka profesora, dok u drugoj školi niti 50 kilometara dalje profesori imaju razrede od 10-20 učenika.

Uz to idu i druge mjere kojima je osnova pružiti što kompletniji standard građanima. To su dostupnost i cijena vrtića, dostupnost i cijena zdravstvene usluge, dostupnost i cijena skrbi o seniorima, dostupnost i cijena dodatnih sadržaja (rekreacija, kultura i sl.), dostupnost i cijena komunalnih usluga, dostupnost i cijena raznolikih usluga i proizvoda i još sijaset stavaka. Naravno, obim i važnost svake stavke ne mogu procijeniti ja, ni bilo koji pojedinac. Isto vrijedi za vremenske rokove i prioritete, a pogotovo za procjenu mogućnosti financiranja svake stavke. Stoga i smatram da su kvalitetne strategije ključ prema kojemu bi i vladajućima u državi, pojedinim gradovima i općinama bile smisleni putokaz. I, jasno, zajedništvo kao temelj bez kojega nema napretka.

Poslodavci će se najbrže prilagoditi. Oni koji mogu povećati plaće – to će i učiniti. Oni koji mogu uvesti radnu snagu iz inozemstva – to će i učiniti. Oni koji mogu radnicima ponuditi nešto dodatno – to će i učiniti. Zato jer im poslovna logika nalaže da se prilagode, a ako za to nemaju financijskog kapaciteta onda im slijede još brojni teški dani. Za povećanje plaća postoje fiskalni alati kojima država to može olakšati. Naravno, radi se o doprinosima iz i na plaću, te o osobnim odbicima. Nešto malo simboličnog prostora ima i lokalna samouprava putem smanjivanja prireza na porez, ali tu se radi o iznosu do svega 30-40 kuna mjesečno za veliku većinu radnika. Vjerojatno je korisnije taj prirez zadržati i kanalizirati građanima kroz proračunska izdvajanja u horizontalne projekte.

(Lari Zahtila)

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag