PORTAL PRESSUM

Kolumna Sabotaže: Maske su pale

Kolumna - Sabotaža: Franjo Sabo
2020-10-02 01:54:58

Jutros sam uranio nešto ranije, nije bilo niti 10 h, s namjerom da obnovim zalihe sladoleda bez kojeg sam ostao prije dva-tri dana.

Apstinentska kriza me već pomalo spopadala tako da sam već jučer sprašio jedan Normabel za smirenje živaca.

Krivac za sve je ova moja koja mi je pojela posljednju porciju sladoleda, a to je kod mene ozbiljan prekršaj.

Sladoled je za mene kao heroin za drogoša. Jedan liznem, drugi maznem.

Kada sam objašnjavao mojoj djeci da je u mom djetinjstvu borba za sladoled bila ravna ratnom sukobu širokih razmjera, samo su me blijedo gledali ne shvaćajući o čemu pričam.

U vrijeme moga djetinjstva sladoled se mogao pojesti samo na dva načina.

Slastičar, ili kako smo ga mi zvali u mom rodnom kraju, Suljo, prolazio bi selom jednom, a nedjeljom (iznimno) dva puta, vozeći na biciklu nešto slično termosu uz povike "sladoled friški med".

Taj trenutak bio je opći znak za uzbunu kod nas djece.

U koliko "promašiš" Suljin prolazak, to bi značilo da je taj dan pušiona. Nema sladoleda. Ali tu problemima nije bilo kraja. Sladoled se mogao kupiti samo na dva načina. Lovom ili jajima.

Kokošje jaje mali sladoled. Guščje jaje veliki sladoled.

Što se kupovine kešom tiče to odmah treba zaboraviti. Love nije bilo što znači, treba prije babe uraniti i pokupiti jaja, staviti ih u štek i strpljivo čekati Sulju.

Naravno, babe su primijetile da koke "slabo" nesu jaja. Okrivile bi pijetla koji bi zbog "neaktivnosti" završio u nedjeljnoj supi.

Kako to biva, sve što je lijepo kratko traje, tako je i naš dječji lopovluk otkriven. Babe bi ustajale u cik zore da pokupe jaja, a mi djeca smo u suzama gledala kako Suljo prolazi selom dok nama sline cure, a suza suzu stiže.

Kada je Suljo vidio da mu promet drastično opada proradila je vjeresija. Sladoled se mogao dobiti na dug i tu po prvi puta upadam u dužničko ropstvo.

Nakon dvadeset sladoleda Suljo ukida kreditiranje dok se dug na podmiri.

Ponovo slijede dani suza. Apstinentska kriza nas dere, suza suzu stiže ali svi su neumoljivi. Babe se bude sve ranije da pokupe jaja, ali i kod Sulje je frka. Posao stagnira.

Tada stiže prijedlog. Jedna kokoš za dvadeset sladoleda. I tada nas je ponovo "krenulo".

U dvorištu kokoši sve manje, mi djeca sve sretnija. Ali kako je vrijeme odmicalo, a kokoši bivalo sve manje, u razmjenu smo uključili i guske. Jedna guska mijenja 50 jaja, što bi značilo 50 sladoleda.

Taman kada bi se nekako izvukli iz dužničkog ropstva i ljetu bi došao kraj. Suljo bi otišao na zimovanje u svoj rodni kraj, a mi djeca tražili bi neke nove poslastice da skratimo zimske dane.

- "Halo gospodine, molim vas stavite masku". Iz mog prisjećanja trgnuo me grubi glas jedne trgovkinje koja je nekada bila žensko, valjda.

- "Ne možete u trgovinu i ponašati se tako neodgovorno". Nastavila je ona još nešto nabrajati a ja sam "kopao" po džepu tražeći tu jebenu masku koju nosim sa sobom samo da bih s budalama izbjegao rasprave, ali maske nema pa nema. Ostale u riflama.

Već me pomalo hvatala panika da me ona nabusita trgovkinja ne zgrabi za šiju i izbaci iz trgovine kad spazih ispred sebe natpis "SPECIJALNA PONUDA, SAMO 20 KN". Crveni čipkasti grudnjak na polici. Jedan jedini.

Odmah sam ga zgrabio. Ugurao košaricu u košaricu i stavio preko usta.

- "Može li ovako"? Sa strahom sam upitao trgovkinju.

Odmjerila me od glave do pete. Mogu si misliti što je mislila u sebi. -"Može". Bila je kratka.

Znao sam da sada kada sam prošao njenu provjeru mogu mirne duše do hladnjaka sa sladoledom. Kupio sam odmah 7,5 kila.

Uopće me nije bilo briga što misle ostali ljudi u marketu. Davno sam se ja prestao obazirati tko šta misli ili priča o meni. Sladoled je bio tu i to je bilo najvažnije. Jedan ću liznuti, a jedan maznuti.

Na blagajni sam očekivao da će se blagajnica barem nasmijati vidjevši me s grudnjakom na ustima, ali ta se očito posljednji puta nasmijala jako davno.

Ovaj moj čin bi ostao potpuno neprimijećen da na drugoj blagajni nije stajala moja susjeda Meli koja se tako od srca nasmijala da sam crveni grudnjak držao na ustima sve do auta.

Ma htio sam ja voziti do kuće s grudnjakom na ustima ali kako da uđem u naše naselje u kojem obitavaju sve ozbiljne i moralne face. Nije lijepo. Što će ljudi reći?

Što se sudbine grudnjaka tiče o tome nisam brinuo. Ima kod mene stojećih, ležećih i visećih sisa. Jednoj će pasati.

Komentar ove moje bio je kratak.

- "Ti stvarno nisi normalan, ali jedno ti moram priznati i nakon 40 godina braka još me znaš od srca nasmijati".

A što reći. Sav sam vražji. Samo se pitam koja bi reakcija bila da su na ponudi bile tangice? Sutra slijedi provjera.

Franjo Sabo - Sabotaža

 

umag  tz umag
5portal     ProBiz - internet i marketing, Umag
Travel Agency Atlas Rabac