PORTAL PRESSUM

Kolumna Tomislav Južni: SVE MAME IMAJU ISTI PIN

Kolumna: Tomislav Južni
2015-07-05 11:32:40

Prvi puta kada dijete izgovori riječ NAŠE odmah mu opalite jednu iza uha, onako lagano pedagošku, čisto da u startu zna da nije NAŠE ono što on nije stvorio, zaradio, kupio.
Sama riječ NAŠE je posvojna zamjenica. POSVOJNA, što znači da je mali drekavac odmah posvojio. Tu će posvojnu zamjenicu naša djeca koristiti cijeloga života.

Ali kada dobije prvu lutku odmah će reći „ovo je moja lutka“. Nikada nećete ćuti da kažu „naša lutka“. Znači ovo prisvajanje tuđega im je urođeno, te u koliko im odmah to ne izbijemo iz glave ostatak života slušati čemo o našoj kući, o našem autu, o našem svemu što su roditelji svojim radom stekli.
Naravno. Slušati čemo i o njihovoj lopti, njihovom skuteru, njihovom autu. Kada je njihova materijalna imovina u pitanju tu ne postoji NAŠE, postoji samo MOJE.

Naravno u toj priči mame igraju vrlo važnu ulogu. Mame su te koje će uvijek popustiti. One su spremne za svoje dijete izvaditi i srce i predati im ga. Očevi ne. Očevi će poginuti u koliko je potrebno za svoju djecu, ali odgajati će ih da budu borci, da postanu samostalni, da cijene vrijednosti drugih koje (djeca) trenutno koriste pri stvaranju svojih.

Nedavno sam prisustvovao jednoj zanimljivoj raspravi. Naime radilo se o dječaku od nepunih 11 godina koji je imao kilograma za jednog odraslog momka. Drugim riječima bio je, za svoje godine više nego pretio. Već je pokazivao znakovitu agresivnost prema svojim prijateljima, a i pomalo prema roditeljima. Savjetovao sam ih da ga hitno uključe u neki grupni sport. Prvenstveno radi zdravlja, što kila, što frustracija kojima se suočava.

Na moj savjet odmah je skočila mama koja je demonstrativno bila protiv toga riječima: „A što ako mu netko slomi nogu ili ruku“. Gledao sam ju i nisam mogao vjerovati. „ Pa što ako padne s kauča dok gleda ove glupe agresivne crtiće i slomi ruku ili nogu“? Nisam izdržao, a da ne budem ciničan.
Naravno, maloga nitko ništa nije niti pitao iako znam da bi se on složio s majkom. Čemu trenirati i znojiti se kada je mama tu da udovolji svim prohtjevima svoga mezimca. A tada sam doživio još jedan šok. Nakon što ga je mama nešto upitala on joj je odgovorio: „Ajd ne budi više dosadna, ušuti više“. A tek mu je jedanaest. Očekivao sam neku strogu reakciju. Neku prodiku o njegovom ponašanju, ali mama se samo nasmiješila (iako se vidjelo da joj je neugodno). „Ma ovako vam on bubne, ne misli on to ozbiljno“. Nisam imao namjeru da se s njom upuštam u neku temeljitiju raspravu. Možda kada jednoga dana shvati da je ipak trebala reagirati na vrijeme, biti će kasno.

Pričati o nekim davnim vremenima kada se znala uloga oca u kući. Pričati o tome kako smo odgajani da poštujemo starije, bez obzira bili nam dragi ili ne. A da ne pričamo o tome kako se u kući znao neki red.

Danas se više nego ikada priča o obitelji, o zajedništvu o ljubavi. Nekada se o tome nije pričalo. To se živjelo. Točno su se znala nepisana pravila igre u kući.
Zajednički ručkovi nedjeljom. Nikada, ali nikada ne pamtim da je nedjeljni ručak bio a da svi nismo bili na okupu. Znalo se da u podne treba biti za stolom čistih ruku. Samo u izvanrednim prilikama moglo se dogoditi da neki član obitelji nije u mogućnosti biti u to vrijeme prisutan, a i tada se ručak znao odgoditi za sat, dva, ali ponovo bi svi bili za stolom.

Razmislite koliko puta godišnje je u vašem domu cijela obitelj na okupu? „Ma pusti ga (ju), došao je kasno i još spava. Ručati će kada se probudi“. Zvuči li vam to poznato?
I mi smo znali dolaziti kasno, ali red je red i to je bio zakon.

Mnogi mladi danas ne rade. Nema posla kažu. A ja kažem ima posla, ali posao se ne traži u tri poslijepodne kada se probudiš, posao se počinje tražiti izjutra u osam.

O zajedničkim kućanskim poslovima neću niti otvarati temu. Bilo bi to prebolno. Neću spominjati niti izmjenjivanje poruka za vrijeme tog rijetkog zajedničkog ručka i piskaranja po mobitelu. Neću spominjati niti bankomat mame koje sve do reda imaju isti pin uz uobičajeno opravdanje: „Pa što i ako mu dam novaca, ne može ići van bez novaca i sramotiti se“. Zvuči li vam poznato?

Djeca od 30 g., bez obaveza braka, zaposlenja, ne znaju gdje se nalazi Porezna uprava, Socijalno, Mirovinsko. Djeca kojima mame rješavaju servisna pitanja,a imaju blizu 30 nisu kriva.Ona samo koriste slabe točke svojih roditelja i to bez stida i srama. Oni znaju koji pin treba ukucati, a roditelji, ma roditelji su postali stari, dosadni, namćori fosili koji od kada su u mirovini ili ostali bez posla više ne ulažu u ovu NAŠU kuću pa sve više propada i gubi na vrijednosti. Najbolje bi bilo da je prodaju pa podijele novac djeci da djeca mogu mirno živjeti, a oni, oni neka idu u neki jeftini starački dom u nekoj garaži. Pa što, tamo je njihova generacija, imaće barem s kim da se druže.

Tomislav Južni