PORTAL PRESSUM

Portreti: Slavko Rasberger

Portreti
2015-07-14 11:48:00

Slavka Rasbergera poznajem 40 godina. Upamtio sam ga početkom '70 kada se pored mene provozao u BMW-u. Imati tada nešto veće od Fiće bilo je wow. O njemu sam znao samo to da radi u Casinu u hotelu Adriatik u Umagu.
Slavko i njegov brat Pero bili su poznati veseljaci, ali ja nisam bio njihov nivo.Tada raditi kao krupje u Casinu bilo je ravno biti direktor neke firme. Bila je to neka posebna sorta ljudi. Nedodirljiva. Ja sam ih kao mladi konobar mogao promatrati samo iz prikrajka.

Nakon 25 godina desio se naš prvi poslovni susret. Priznajem, iako nikada nemam tremu, tada je u meni tinjala neka znatiželja. Tko je taj Slavko Rasberger?

U životu s nekim ljudima ili odmah "klikneš" ili nikada. Slavko i ja smo se izgleda "kliknuli" na prvu i od tada, punih 16 godina traju naša povremena druženja uz kavicu, a naša suradnja na Atp-u punih 10 godina.

Sa Slavkom je oduvijek bilo lako surađivati. Dobiti svoje mjesto u krugu Atp centra bila je lutrija, skupa lutrija. Ja sam ga imao od prvoga dana uz mogućnost izbora pozicije. Jednom uz kavu mi je rekao, na moj upit zašto mi radi ovakve ustupke: - "Ako ja neću cijeniti vaš trud koji ulažete u promociju našeg turnira, ako neću cijeniti vas, kako mogu očekivati da mene cijene ostali novinari". A Slavko je znao kako treba s novinarima i zato je uvijek bio omiljen među njima.

Odlaskom Slavka Rasbergera u mirovinu nakon turnira 2009.g. Stvorila se jedna velika praznina. Atp Umag više nikada nije ono što je bio s Slavkom.

Danas smo se našli na čašici razgovora na terasi jednog Umaškog kafića. Trebao je to biti jedan mali intervju od sat vremena. Završili smo ga nakon 4 sata, a još smo si imali nešto reći i na putu do parkirališta. Provesti s nekim 4 sata, a imati osjećaj da je trajao puno kraće govori o tome koliko je Slavko Rasberger ugodan sugovornik. Moram odmah napomenuti da me šokirala činjenica o datumu njegova rođenja.

Tko je Slavko Rasberger?

- Rođen sam 13. rujna 1941. u Zagrebu. Odrastao u Opatiji gdje sam završio hoteljersku školu. Moja prva sportska ljubav kao i kod većine mojih vršnjaka bio je nogomet. Deset godina igrao sam nogomet za »Opatiju« i moram reći da sam igrao za najbolju opatijsku momčad svih vremena. Jedan od mojih suigrača bio je Nedeljko Vukoje, koji je kasnije otišao u »Rijeku« i došao do reprezentacije, kao i Mohorović iz Labina koji je kasnije bio kapiten NK Rijeke.
Nakon što sam odigrao na Kantridi jednu kup utakmicu dobio sam poziv iz NK Rijeke da potpišem profesionalni ugovor. Kada sam to rekao ocu on mi je rekao: "bravo, ali sada moraš odlučiti, ili škola ili profesionalni nogomet. Jedno i drugo ne idu zajedno".
Vidljivo je da sam ipak izabrao školu, a tada slijedi jedna velika promjena u mom životu. U Vili "Rosalia" u Opatiji otvarao se Casino.
Bio sam uz brata Peru, prva generacija krupjea u bivšoj državi, koja je startala 27. srpnja 1963. u »Villi Rosalia«. Poslije me put odveo do Umaga, gdje sam radio deset godina kao krupje u hotelu Adriatik. Poslije su po mene i Štajnera došli Austrijanci, pa smo s njima otišli u Nizozemsku. Nakon što sam se vratio 1986. tadašnji direktor Katora Bojković na neki način prisilio da preuzmem tenis u »Istraturistu«. I tu je počela moja profesionalna karijera.

Prvo što sam učinio bilo je da sam Poreču oduzeo sve turističke turnire. Kakvi su to bili turniri  najbolje svjedoči da su u finalu posljednjeg, 1989. u Katoru, igrali Tole Marinković i Branko Horvat. Mi smo na tom turniru prodali 1.300 ulaznica... Naravno, u to vrijeme bio sam direktor Istarske rivijere u Umagu, direktor Katoro Cupa, turnira za mlađe uzraste, na kojem smo 1989. imali 1.350 natjecatelja. U to vrijeme igrala su se istovremeno 32 turnira od Savudrije do Ladinog gaja (Park Umag). Tu sam pekao zanat, kao i na prvenstvima svijeta za veterane, s kojima smo počeli 1987. godine. Tada došao tadašnji predsjednik ITF-a Brian Tobin, s kojim je u društvu bio Francesco Ricci Bitti. Moje prijateljstvo sa sadašnjim predsjednikom ITF-a datira iz tih dana i on je dolazio na finala umaškog ATP-a.

- Prvi veliki trenutak bila je 1990. kada se u Umagu pojavio – Fred Perry. Umag je tada u konkurenciji 36 gradova (dijelila su se tri termina) uz gradove Moskvu i Pekin bio treći koji je dobio Atp. Mnogi do tada nisu nikada prije čuli za Hrvatsku.

Moya je legenda Umaga, peterostruki pobjednik ponovo nakon pet godina vrača se u Umag da odigra ekshibiciju. Da li ste u kontaktu svih ovih godina?  

   – U kontaktu smo, ali još više s Rafaelom Nadalom i njegovim menadžerom Carlosom Costom. Nadal je 2003. dobio pozivnicu za Umag, koju je za njega tražio Carlos Moya (vaš novinar se upravo u tom trenutku nalazio u Rasbergerovom uredu i svjedočio tom Moyinom pozivu). Tada je Nadal osvojio prvu ATP titulu u karijeri, u parovima, dok je u singlu izgubio u polufinalu. To mu je posljednji poraz u polufinalima na zemlji... Trag je ostavio najprije Thomas Muster, koji je dolazio kada je Hrvatska bila u ratu. Ostvario je 15 pobjeda u 15 susreta. Kada je ostvario posljednju pobjedu, najprije je podignuo pehar, a zatim učinio nešto nesvakidašnje. Pustio je pehar na stol i podignuo mene u zrak... Moya? Dobio je 18 utakmica u nizu u Umagu, a najemotivniji trenutak bila je njegova peta umaška kruna, 20. u karijeri. Netko od novinara ga je upitao što to veže njega i Slavka. Odgovorio je da bismo bili u braku da je jedno od nas žensko...

Kada smo došli do onoga dijela njegovog odlaska s mjesta direktora Atp turnira Umag, lagana sjena se nadvila na njegovo lice i oči su mu zacaklile. Jednostavno sam znao, poznavajući ga jako dobro da neće sasuti drvlje i kamenje i prozvati osobe koje su ga se "riješile" na jedan krajnje primitivan i neljudski način. Ipak je on gospodin.

  – Otišao sam u mirovinu. Uspomene prolaze ili ne prolaze, to je jedna priča. Dugo mi je trebalo da shvatim da je umaški ATP za mene prošlost. I želim sve najbolje onima koji tamo rade. Bio sam i dopredsjednik HTS-a, devedesete sam u Umagu organizirao sastanak Upravnog odbora, a nisam bio njegov član, na kojem je donesena odluka o istupanju iz Teniskog saveza Jugoslavije. Bio sam i direktor Davis Cup reprezentacije koju je vodio Željko Franulović... Budući da nisam imao osjećaj da me žele, trebalo je otići dalje. Još ranije me tražio Marko Umberger, predsjednik Teniskog saveza Slovenije, kojem sam savjetnik zajedno s Mimom Jaušovec. Jedna od prvih stvari koju sam mu preporučio da challenger iz Ljubljane prebaci u Portorož, gdje nositelj teniskih događaja postaje novi klub »Val Portorož«. Turnir je polučio jedan fantastičan rezultat. Osvojio ga je domaći tenisač Grega Žemlja, a finalu je bio nazočan predsjednik Borut Pahor.

Za vrijeme našeg razgovora njegov mobitel je zazvonio nekoliko puta. Pričati sada o imenima koja su ga zvala bilo bi nepristojno, ali jedan poziv pobudio je moju pažnju, a odnosio se na ovogodišnji Atp.

Treba li reći da Rasberger od svoga odlaska nikada nije kročio u Atp centar. Nepristojno prisluškujući o čemu se to Slavko dogovara s svojim visokorangiranim sugovornikom, stekao sam dojam da ga se nagovara na neku vrstu Come backa u bilo kojem obliku.

Slavko Rasberger zaslužio je i mnogo više. Ali jedan pristojan i dostojan oproštaj od umaškog Atp-a je najmanje što mu se može pokloniti uz jednu veliku ispriku u ime onih nerazumnih zbog kojih je Atp proteklih godina postao mjesto na koje dolaze neki novi nama ne zanimljivi ljudi. Uništeno je nešto što je stvarano 20 godina. Uz Slavka to je bio "naš" turnir, nakon njega ............

"Slavko hvala ti za sve lijepe trenutke naše suradnje".

Franjo Sabo