PORTAL PRESSUM

Karbon nas sine moj hroni, ali će nas na kraje poubijat`

Kolumna: Adriano Šćulac
2015-04-01 10:22:37

Posljednjih mjesec dana toliko se toga napisalo, napričalo, nasnimilo, o Plominu C da je mnogima od toga bilo dosadno, sve nabrojano slušati i gledati, tako su barem neki govorili. Unatoč tome ja ću i danas o Plominu C. Referendum je bio i prošao, zna se kako. Mali je postotak birača izašao na birališta, i referendum je propao.

Zbog čega je izlaznost bila tako loša, može se samo nagađati, teorija mali milijun, razlog pravi nitko ne zna.

Osobno mislim da je od samog početka sve bilo krivo postavljeno. Na održanim tribinama o referendumu, redali su se više manje nestručnjaci, ali su pričali i posipali pamet kao da su u najmanju ruku doktori  kemije. Ponekad mi se činilo, da u Labinu imamo kemijski fakultet. Pričalo se o česticama, dioksidima, oksidima i čemu sve ne. Dobro je to bilo slušati kad je o tome govorila struka, ali ostatak, neka te Bog sačuva.

Tih sam se dana često prisjetio riječi mog pokojnog oca, rudara koji nije stigao proslaviti 60-ti rođendan, kad mi je govorio neka radim bilo gdje i bilo što, ali da ne ulazim nikad u rudnik.“Karbon nas sine moj hroni, ali će nas na kraje poubijat“ znao bi nam govoriti.

Adriano šćulac_1Svatko rođen u ovom gradu trebao bi bez ikakve struke, znati da je ugljen nešto prljavo i štetno. Istina, danas postoje vrhunske tehnologije, te se taj energent koristi za termoelektrane, mada ih po Europi zatvaraju, i prelaze na druge zdravije energente.

Mislim da je u kampanji za referendum, činjena još jedna greška, kad se govorilo da su mnogi protiv elektrane, a samim tim i radnih mjesta i sve one koristi koje ona donosi, između ostalog daje nam nešto bez čega već nakon pet minuta ludimo, a to je struja.

Trebalo je možda više naglašavati kako se nije protiv ulaganja, radnih mjesta, elektrana, ali jednostavno ne na ugljen. Znam pisalo je to na glasačkom listiću, no mnogi ga nažalost nikad nisu vidjeli, jer su sunčanu nedjelju proveli u svojim domovima, šetnji ili negdje drugdje, a nisu protegli noge do biračkog mjesta.

Bilo kako bilo, referendum nije prošao, termoelektrana će se (valjda) graditi i život teče dalje. Smiješni su mi bili i svi oni koji su od toga stvarali političko pitanje. Zar zdravlje i zrak znaju za ideologije i stranačku pripadnost? Zar ne udišemo svi isti zrak, ma kojoj stranci pripadali i za koga glasali?

 U svemu tome smiješna mi je rečenica iz reagiranja vrha HEP-a, u jednoj dnevnoj novini, kako su oglašavanje u kampanji financirali svojim, a ne novcem građana. Od kad to HEP, prodaje nešto nekome osim građanima, koji sve to plaćaju? Pa se pitam čiji su onda to novci, uostalom kao i političke stranke, zar nisu i one svoja oglašavanja plaćale novcem građana?

Sve je iza nas, čeka nas neka i nekakva budućnost, s Plominom C na ugljen ili plin, a možda čak i bez njega.

 Nisam stručnjak i nisam protiv termoelektrane. Ali sam protiv ugljena, pa sam tako i glasao. Bio sam to dužan učiniti zbog mog oca koji nije 60-tu doživio, zbog moje sestre koja nije 36-tu doživjela, zbog moje majke, tetke, strica... koji su svi umrli od iste bolesti i dijagnoze – karcinoma ili raka. Njih nisam smio iznevjeriti. Ne daj Bog, da zato krivim ni ugljen ni termoelektrane, ali ostaju riječi mog oca, meni davno izrečene, “Karbon nas sine moj hroni, ali će nas na kraje poubijat“. Što će njemu hrana kad ga više nema?

Original: http://www.5portal.hr/vijesti_detalj.php?id=8046

umag  tz umag