Kolumna Adriano Šćulac: Mobiteli koji nisu mobilni
Da li vam se ikada desilo da ste nekoga nazvali na mobitel, a nije vam se javio. Sama riječ mobitel, znači da je to nešto mobilno, nešto što je čitavo vrijeme uz nas, kud mi tud i mobitel. Vi nazovete osoba se na javlja, ili pak ona poznata svima «pretplatnik je privremeno nedostupan», pa se sjetim vica o Muji i Fati. Nazvala Fata muža si Muju, ne javlja se nitko, ali se nakon nekoliko sekundi čuje «pretplatnik je privremeno nedostupan» a Fata će na to «a tebi je dostupan kurvo jedna».
Ima takvih koji se skoro nikad ne javljaju. Ono, pogledaju tko zove, pa ako im je broj memoriran, gledaju tko je, da li su mu nešto dužni, da li će se javiti ili ne?. Bio sam nazočan takvom primjeru neki dan, zvoni mobitel, čovjek gleda tko je i bez problema pritisne crvenu tipku na tom famoznom aparatu, što je bežični i stalno s nama. Učinio je to više puta, pa iako nisam znao tko ga zove, dođe mi te osobe žao, a o onome što se nije htio javiti, kasnije sam razmišljao i nikako nisam mogao shvatiti zašto to čini. Zar ne nosimo te telefone sa sobom da bi se na njih javljali u svim trenucima i sa svih mjesta. Imamo i prikaz broja koji zove.
Ako nismo u mogućnosti trenutno se javiti, recimo kod doktora smo, negdje od kud nije pristojno pričati itd, normalno bi bilo da se kasnije javimo, nazovemo i upitamo što je onaj koji je zvao htio ili htjela. To je minimum pristojnosti i kulture, brige prema ostalim ljudima. No znam iz iskustva, a to sam u nekoliko navrata i doživio da se osobe jednostavno ne javljaju, ne nazovu kasnije. Osjećate se poput najveće budale, jer nitko nije baš toliko zauzet da vas kad-tad, ne može nazvati i pitati što ste ga trebali.
Ne razumijem te i takve ljude. Ne mogu shvatiti koji im je razlog da se ne jave, ili nazovu kasnije. Ne razumijem što će im uopće mobitel. Zašto ih poput ukrasnih predmeta nose sa sobom naokolo, drže po stolovima, bilo to u uredu, restoranu, ili negdje vani na kavi. Još ako su to oni veliki ajpodovi, ajfonovi (po Vuku), ili kako ih već zovu, što je ta sprava veća, to je čovjek valjda veći gospodin, biznismen, ili već što, barem neki tako misle. Idu mi na živce ti ljudi, jer nemaju obzira prema drugima. Pa zaboga nitko nikoga ne zove a da ga nije nešto trebao.
Ja to pripisujem ne odgoju, nekulturi, nebrizi za ostale ljude. Gori od ovih opisanih, su jedino oni koji vam se jave, ali su kao zauzeti, znate već, na sastanku sam, ne mogu sada……pa će vas nazvati kasnije. To kasnije potraje ponekad mjesecima i najčešće bude – nikad. Ti vas prave duplim budalama. Eto meni se dogodilo, da sam nazvao jednu damu, koja još k tome radi u uredu za odnose s javnošću jedne velike kompanije i tvornice. Javila se dama, pa će nešto, kako je na sastanku i nazvati će kasnije. To se kasnije, eto prenijelo u drugi dan i naravno da nije nazvala. Pitam se što je uopće rekla da će nazvati, kad je znala i kod prvog poziva da neće? Nebitno, ne treba ni nazvati, ali je to ružan čin, nekultura, neozbiljnost, ne odgoj, da ne nazovem to sve nekim drugim težim riječima. Istina te i takvi su u velikoj manjini. Pisao bi još ali mi zvoni mobitel idem se javiti. Ostajte mi dobro do iduće srijede, i javljajte se kad vam mobitel zazvoni.
Adriano Šćulac
Izvor: OVDJE
