Kolumna Adriano Šćulac: Čovjeku budimo čovjek

Kome se od vas nije dogodilo da ste negdje u nekom uskom prolazu, ulici, na vratima trgovine, stubištu, sreli neku drugu osobu, uljudno je pozdravili i ako je baš ne poznajete, a odgovora s druge strane nije bilo. Ponekad razmišljam kakvi su to ljudi, pozdraviš ih, zaželiš dobro jutro, dan, večer, ali odgovora nema, ne otpozdravljaju. Tada se čovjek pita, zbog čega. Možda je osoba u nekim svojim problemima, pa pozdrav nije ni čula, možda ovo, možda ono. No kako bilo da bilo opravdanja nema. Ima i takvih, pozdraviš ga a on ili ona čudno te gledaju, kao što me taj blesan pozdravlja, pa mi se ni ne poznajemo.

Kao mali, s ostalom djecom, znali smo ponekad gledati mrave. Ulazili bi i izlazili iz mravinjaka. Bilo ih je na stotine, i kaka god su jedni susretali druge, dotakli bi se i krenuli dalje. Mi smo djeca to tumačili kao njihov pozdrav. Kad bi mi prolazili kraj starijih a da nisi pozdravio, bilo bi to rečeno roditeljima i tada bi slijedio ukor i kritika. No nije se ni moglo zamisliti da prođeš kraj nekoga a da uljudno ne pozdraviš. Očito su danas neka druga vremena, ali to ne znači da se ljudi moraju drugačije ponašati. Bahato, arogantno, gledajući s visine, biti ću slobodan pa reći i nekulturno.

Kad netko nekome pomogne u bilo čemu, odmah kreću hvaljenja, pisanja, izdizanja. Naravno da je to za svaku pohvalu, no zar ne bi trebala biti obaveza svih nas, da jedan drugome pomažemo. No, taj naš današnji svijet, očito putuje nekom stranputicom, nekim čudnim i krivim putem. Gdje se više vrednuje nerad od rada, nemoral od morala, ne pomoć od pomoći.  Nisu nam tu krivi ni političari, ni bilo tko drugi, krivi smo mi sami, zanemarivši drugog čovjeka, zanemarili smo ono ljudski, što nas čini ljudima. Ali kao što netko reče, što više upoznajem neke ljude, to više volim životinje. Sva je sreća što su ti i takvi još uvijek u manjini. Što velika većina odgovara na vaš pozdrav, što vas zamjećuje, želi popričati, razmijeniti koju riječ i mišljenje. I to je dobro, to nam daje snage da ipak vjerujemo u ljude, u čovjeka. U današnja ne baš lijepa i laka vremena, to je posebno bitno, da se zamjećujemo, da se pozdravljamo i ako možemo jedan drugome pomažemo, svakodnevno. Ostanimo ljudi, bar to nam nitko ne može zabraniti i oduzeti. Čovjek, kako to gordo zvuči. Zato budimo čovjeku čovjek, a ne vuk.

Adriano Šćulac

Izvor: OVDJE