Kolumna Adriano Šćulac: Ljubav je bol

Teško mi je vjerovati ljudima koji govore kako se ne okreću za onim što je bilo. Da prošlost nije bitna, da treba gledati na sadašnjost i budućnost. Za sadašnjost se još nekako i slažem. Budućnost, tko od nas zna što će biti, osim meteorologa, a i oni pogode svaki stoti put. Prošlost je meni lijepa, naravno ako to nije ona školska u kojoj se učilo o osvajanjima, ratovima i sličnim ružnim stvarima. Tko se od nas ne voli prisjetiti nekadašnjih vremena. Kad smo bili mladi, ili još mlađi, prvih igara, ljubavi, izlazaka, nestašluka.

Vraćam se ponekad u mislima na te dane, želim ih s nekim podijeliti ili prepričati i onda se događa, da mi taj netko nabije na nos da sam Jugonostalgičar. Nema prošlost veze ni s državama, ni nacijama, ni vjerama, ona je nešto što smo svi mi prošli i jednostavno se lijepo toga prisjetiti. Ja se još uvijek rado sjećam mjesta gdje sam dobio ili dao, već kako se to gleda, prvi poljubac. Osnovna škola «Ivo Lola Ribar» na trgu Labinskih rudara u Podlabinu, tako su onda govorili i dijelili Labin, jer je jedan dio grada na brdu, pa su onaj veći, pod brdom, zvali Podlabin.

Bilo je to možda u petom razredu osnovne. Pomagao sam jednoj djevojčici iz razreda u pisanju lektire i za uzvrat se dogovorili da ćemo se na kraju sata poljubiti. Dogovoreno, učinjeno. Skriven kutak između dvije učionice i to se tamo dogodilo. Bio bi mi taj poljubac možda i ostao u lijepom sjećanju, da nas „na djelu“ nije uhvatila jedna od najstrožih nastavnica. Počela je vikati, derati se iz sveg glasa, odzvanjalo je školom. Sramota nad sramotama. Pošteno nas je izgrdila, osramotila i što je još gore od toga išamarala i jedno i drugo. Za moju „partnericu“ ne znam, ali ja već od tada znam da je istinita ona, „ljubav je lijepa ali boli“.

Adriano Šćulac