Doktor koji govori i piše bez dlake na jeziku o surovoj stvarnosti današnjice
Autor ovoga članka je poznati doktor medicine, moj fb prijatelj, koji me svakodnevno oduševljava svojim statusima prosipajući bisere bez uvijanja i lažnog intelektualnog filozofiranja pišući i govoreći jezikom razumljivim nama smrtnicima koji nemamo titule dr., prim., mg., sms i pms.
Bez dlake na jeziku poziva i proziva institucije i pojedince. Upozorava ali i ne libi se da educira i pomogne. On je čovjek iz naroda kojega njegova titula nije udaljila od maloga čovjeka, dapače, on živi s nama i uz nas.
U nastavku pročitajte njegovo razmišljanje o našim vječitim zabludama života u tako očekivanom i željenom kapitalizmu kojega smo zazivali i zdušno se boreći za njega.
Kaže poznanica, zatečena činjenicom da obiteljski liječnik nije njenoj bolesnoj starici majci dao neke lijekove, pomagala, terapije i kućnu skrb: "...Mi sitni ljudi nemamo pojma koja su naša prava kada se razbolimo i imamo li ih uopće...".
Eh, u tome se krije sva filozofija odnosa naših ljudi prema vlastitom zdravlju i općenito prema životnom statusu u vremenima koja su došla. Naša generacija je odrasla u državnom uređenju u kojem je država brinula o pojedincu, kontrolirala ga je, nadzirala i prisiljavala na brigu o svojem zdravlju, a zauzvrat je organizirano brinula o zdravlju svojih stanovnika.
Promijenili smo državno uređenje, promijenili i sustav zdravstva, ali nismo promijenili navike i način razmišljanja. Posve je normalno i očekivano da se SAMI trebamo brinuti o sebi i svojem zdravlju, o svojim pravima i dužnostima unutar zdravstvenog sustava... a ne da nas i dalje država "vodi za rukicu" kroz život i kroz bolest.
Zato valja uzeti u ruke alate koje je donijelo novo vrijeme: internet i računala, pametne telefone... i potražiti što piše u zakonskim aktima o tome koja prava imamo za novce koje dajemo za zdravstvo. A imamo puno prava - i imamo pravo ta prava tražiti od djelatnika u zdravstvu. Liječnici i država više NEMAJU dužnost da idu za nama i paze na naše zdravlje i na prava koja proizlaze iz naših bolesti. To moramo sami za sebe učiniti. Nazvati svojeg doktora. Tražiti od njega. Pitati ga. Prozvati ga. Gurnuti mu nos u svoj problem. Jer on zakonski više nema dužnost to činiti sam, kao što je nekada imao. Zakonski smo sada mi dužni brinuti se o svojem zdravlju.
Istina, nitko nije eksplicitno objasnio da je nastala takva promjena, pa se ne snalazimo u novim vremenima.
Naši ljudi koji odu u Irsku ili Njemačku ta pravila igre nauče za dva dana, a ovdje kod nas se čudom čude zašto i 25 godina nakon prelaska iz komunizma u kapitalizam mi više nemamo komunistički tip zdravstvene skrbi.
E, nemamo. Sorry, but jebiga.
