Kolumna Dr. Doc: Kule u pijesku
2018-12-27 12:09:06
Bio sam jedno od one djece nešto manje sklone sportu i glasnoj materijalizaciji svoje fizičke snage; više sklon introvertnijim, tišim, konstruktivnim, kreativnim aktivnostima. Na plaži biste me daleko rjeđe našli među onima što s desetmetarskog stijenja skaču u more, nego među onima s kanticom i lopaticom, što uz plićak grade kule od kamenčića i pijeska. Pa ni u tome nisam bio ne znam kako uspješan: moje kule su - sada to objektivno spoznajem - bile sasvim prosječne, nelijepe, bez one lepršave maštovitosti i konstrukcijske hrabrosti kojima neka nadarena djeca znaju izgraditi prava pješčana remek-djela.
Ali, to su bile moje kule. Bile su lijepe meni i mojoj mami (mada s vremenskim odmakom od pedesetak godina sve više pretpostavljam da su njene pohvale bile tek majčinski poriv da zaštiti svoje mladunče od surove istine da je nenadareno i nespretno).
Malo plača, malo poprekog pogledavanja naših i njihovih roditelja, i za pola sata sve bi krenulo iznova: jedni bi trčali i skakali, jedni tiho čačkali po pijesku i vodi, jedni čekali pravi trenutak da nešto zgaze.
Pedeset godina kasnije, ništa nije drukčije. Gledam kako neki među nama strpljivo grade nekakve svoje kule i gradove. Nesavršene, prosječne, nerijetko posve nelijepe... onakve kakve samo majka i par istomišljenika mogu voljeti.
I gledam kako i dalje ima onih koji sa strane to gledaju bez želje da se priključe i ičime konstruktivnim pridonesu, a onda odjednom, bez ikakve najave, ulete usred nečega što ih se ni najmanje ne tiče, svuku gaće i obilato se poseru po tuđem trudu i radu.
Dr. Doc
